Od 1. marta 1992. do današnjih dana: Četvrt stoljeća nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Prošlo je četvrt stoljeća od održavanja referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine na kojem je od 64 posto građana koji su se odazvali glasanju, 99,44 posto glasalo “za” nezavisnost.

Referendumsko pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”.

Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti BiH, ali je bio i uvod u troipolgodišnji krvavi rat, agresiju na BiH koja je odnijela više od stotinu hiljada žrtava, dok je više od milion građana Bosne i Hercegovine protjerano s ognjišta.

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995. godine, tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.

Prethodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština RBiH, 28. februara 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan nezavisnosti obilježava samo na dijelu teritorije BiH, u entitetu Federacija BiH.

– Disolucija SFRJ i pregovori 

Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini SRBiH donijeta je u vrijeme disolucije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kada su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost. Bilo je to vrijeme intezivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništava jugoslovenskih republika o iznalaženju izlaza iz krize, ali i vrijeme kad su se ratna dešavanja iz Hrvatske već prelila u Bosnu i Hercegovinu napadom Jugoslovenske narodne armije u septembru 1991. godine na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini.

U BiH to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U holandskom Den Haagu je 5. novembra 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. Praktično, to je značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.

Evropska zajednica je 16. decembra 1991. usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom.

Vođena tim uvjetom, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici 25. januara 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, donijeta je odluka o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ.

– Odluka o referendumu i prijetnje 

Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio današnji haški optuženik Radovan Karadžić, napustili zasjedanje.

Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, Radovan Karadžić, prvostepeno osuđen za ratne zločine i genocid u BiH pred Međunarodnim krivilčnim tribunalom za bovšu Jugoslaviju, uputio muslimanskom narodu.

“Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje”, poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine koji je prethodio odluci o referendumu.

Na ovu izjavu odmah je reagirao Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH.

“Njegov (Karadžićev, op.a.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji… Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana… jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi”, istakao je Izetbegović.

Prema odluci Skupštine SRBiH, referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije.

Tadašnji SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprotostavljale referendumu, a mnogi od njih bili su i naoružani. Mediji izvještavaju o zaprekama na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala.

Ipak, na referendum su izašli građani srpske nacionalnosti koji su živjeli uglavnom u većim gradovima. Prema novinskim izvještajima, prvog dana referenduma Srbi iz Jajca su izašli na glasanje u naseljima bare, Volijak i Pijavica… Navodi se da su u Tuzli glasali građani svih nacionalnosti… Drugi dan referenduma počeo je u opuštenijoj atmosferi jer je stigla vijest da su noć prije sklonjene barikade na Komaru.

Miro Lazović, jedan od osnivača Foruma parlamentaraca BiH 1990, u vrijeme referenduma poslanik u Skupštini SRBiH, bio je među srpskim predstavnicima koji su podržali odluku o održavanju referenduma. Nakon toga, i on i njegova porodica bili su izloženi direktnim prijetnjama. Lazović, koji je sve vrijeme opsade i rata ostao u Sarajevu, kazao je jednom prilikom kako će „1. mart ostati jedna od najsvjetlijih tačaka u historiji BiH“.

– Napad na suverenu i međunarodno priznatu BiH 

Prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio: „Mislim da možemo da kažemo da smo, ne samo suverena i nezavisna država nego i međunarodno priznata država.“

Ali, samo nekoliko sati nakon te izjave, nove slike glavnog grada BiH su šokirale svijet. U predvečerje 1. marta na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je srpski svat Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a tokom noći budu dignute barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu.

Narednog dana grad je osvanuo potpuno blokiran. Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH. Dnevni list “Oslobođenje” osvanuo je s naslovnicom: “Barikade protiv Sarajeva”.

No, bh. patriote su se brzo organizirale i odgovorile na barikade. Sa Dobrinje je ka centru grada krenula povorka ljudi pred kojom su se maskirani ekstremisti s barikada počeli povlačiti…

Šestog marta 1992. godine Republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma.

“Na osnovu člana 28. Tačke 6. Zakona o referendumu (”Sluzbeni list SRBiH”, br 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija na sjednici održanoj 6. marta 1992. godine, utvrdila je rezultate Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine i iste objavljuje:

Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 posto i to prema izvodima iz opštih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opšti birački spisak 83.535. glasača. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 posto. Od ukupnog broja vazećih listića “ZA” je bilo 2.061.932 glasača ili 99,44 posto, dok je “PROTIV” glasalo 6.037 ili 0,29 posto, a nevazećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 posto.

Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (”Sluzbeni list RBiH”, br. 7; 27. mart 1992.).”

Ovi rezultati su omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila.

Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

No, već prvih dana bh. nezavisnosti počeli su napadi na Sarajevo i cijelu BiH…

Ratni pakao okončan je tri i pol godine kasnije pregovorima u američkoj vojnoj bazi Right Patterson u gradu Daytonu, a potom potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, 14. decembra 1995. u Parizu.

Mirovnim sporazumom potvrđene su međunarodno priznate granice, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. No, priznato je i njeno unutrašnje teritorijalno ustrojstvo koje znači podjelu na dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine (51 posto teritorija) i Republiku Srpsku (49 posto).

Alija Izetbegović možda je najbolje opisao postignuti mirovni sporazum: “U svijetu kakav je i sa ljudima kakvi jesu, nije se moglo više postići.”

– Nedostaci i alternative Dejtonu 

Dejtonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je donesen kao njegov sastavni dio, na snazi su do danas. Komplikovano državno uređenje, sa 14 parlamenata i vlada na različitim razinama vlasti, gomilanje administracije I višestruka podjela nadležnosti, značajna su prepreka ekonomskom i svakom drugom napretku BiH.

Proteklih godina bilo je i pozitivnih iskoraka u namjeri da se poprave nedostaci dejtonskog Ustava. Među njima je odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti tri naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba, na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Odluka je provedena na način da su izmijenjeni entitetski ustavi u smislu uvođenja jadnakopravnosti tri naroda u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Suštinski konstitutivnost sva tri naroda na području cijele države I u svim sferama nikad nije zašivjela.

Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je 2009. presudu u predmetu Sjedić – Finci protiv BiH. Implementacija presude u najkraćem znači izmjene Ustava Bosne i Hercegovine kojima bi se izjednačili svi građani Bosne i Hercegovine prilikom kandidiranja za člana Predsjedništva BiH i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i to postalo pravo svih, a ne samo pripadnika tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi).
Presuda nije provedena u djelo.

U godinama prije, formirano je državno Ministarstvo odbrane i Oružane snage BiH koje su danas na takvom niovu obučenosti da učestvuju u međunarodnim mirovnim misijama pod vodstvom NATO-a.

Odluka o upisu vojne imovine na državu, kojom bi bio otkočen put ka članstvu u NATO, odnosno dobijanje Akcionog plana za članstvo, na čekanju je.

BiH je 15. februara 2016. godine predala aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji, koja je usvojena u septembru te godine. Taman što se stišalo slavlje i povodom tog čina, stigla je nova kriza povodom predaje zahtjeva za reviziju presude u predmetu BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu kojem se protive restavnici srpskog naroda u institucijama BiH.

Četvrt stoljeća od referenduma o nezavisnosti BiH, u zemlji su aktivne politike koje ne odustaju od zapaljive retorike koja poziva na unutrašnje podjele i teritorijalni preustroj po etno-nacionalnom principu…

U vremenu kad je političko vodstvo sve razjedinjenije u pogledu budućeg unutarnjeg uređenja zemlje, kad se konsultacije o budućem unutrašnjem ustroju BiH održavaju sve češće izvan državnih institucija, pa i van granica BiH, put ka euro-atlantskim integracijama umjerene snage u zemlji vide kao najoptimalnije rješenje.

Prvi mart obilježava se samo u Federaciji BiH kao Dan nezavisnosti BiH, dok se taj praznik ne obilježava u entitetu Republika Srpska.

Izvor: Akos.ba

2. maj 1992., dan kada je gorjelo Sarajevo

Fotografija zapaljenog tramvaja i pusta raskrsnica koja vodi ka Kulturno-sportskom centru Skenderija preko mosta na Miljacki, kao i prema zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine s druge strane, zabilježena u glavnom gradu Bosne i Hercegovine 2. maja 1992. godine, obišla je svijet.

 Uz nju i vijest u skoro svim svjetskim medijima tog dana prije 23 godine, kao i dan nakon toga, 3. maja 1992, bila je da Sarajevo nije palo.  No, Sarajevo je ostalo u najdužoj opsadi modernog ratovanja, a država Bosna i Hercegovina, koja je netom proglasila svoju nezavisnost i koju je svijet priznao samo nekoliko dana prije toga, nastavila se braniti krvlju njenih najboljih sinova.  

Specijalne jedinice tadašnje Jugoslovenske narodne armije uz pomoć brojnih paravojnih srpskih jedinica, 2. maja 1992. godine, u koordiniranoj i dobro osmišljenoj vojnoj akciji pokušali su zauzeti zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine u centru Sarajeva. Glavna borba vođena je oko 150 metara od zgrade državnog Predsjedništva, na Skenderiji.

Tog dana, na arodromu u Sarajevu, dok se vraćao sa mirovnih pregovora u Lisabonu, pripadnici tadašnje JNA zarobili su predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića. Potom je odvezen u Lukavicu, kod Sarajeva, uporište JNA, odakle se telefonom javio u program tadašnje TV Sarajevo. Pregovori o Izetbegovićevom puštanju na slobodu su trajali i narednu noć i dan… Pušten je u zamjenu za izlazak kolone JNA iz kasarne koja se nalazila u samom gradu.

Istog dana, zapaljena je i potpuno izgorjela zgrada Pošte u centru Sarajeva, u kojoj se nalazila telefonska centrala glavnine telefonskih linija na području sarajevskih općina Centar i Stari Grad, čiji su stanovnici od tog dana pa do kraja rata bili bez telefonskih linija u svojim kućama. Bio je to uvod u paljevine najreprezentativnijih i najvitalnijih sarajevskh objekata, koji su izgorjeli do temelja tokom maja i u mjesecima koji su uslijedili 1992, među kojima je olimpijska dvorana Zetra, Orijentalni institut, Vijećnica sa Narodnom i univerzitetskom bibliotekom, porodilište “Zehra Muidović”, zgrada dnevnog lista “Oslobođenje”, hotel “Evropa”… 

 Avioni tadašnje JNA u niskom letu 2. maja nadlijetali su Sarajevo. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata u Sarajevu se tog dana začula sirena koja označava zračnu opasnost.

No, napad agresora je osujećen. Zgrada Predsjednštva BiH nije zauzeta, a grad nije presječen napola, kako je to prvobitno bilo planirano, ali je potpuno blokiran.

Zauzimanje Sarajeva i zgrade u kojoj se nalazilo sjedište državnog vrha Bosne i Hercegovine, od 1. marta 1992. godine nezavisne i suverene države na tlu Evrope i priznate od Evropske zajednice, osujetile specijalne jedinice MUP-a RBiH, kao i pripadnici Teritorijalne odbrane RBiH, Zelenih beretki i brojni drugi građani, patriote koji su odlučili da skoro goloruki krenu u odbranu vlastitog praga, grada i suživota u gradu koji je bio simbol zajedničkog života ljudi različitih nacija i svjetonazora.

 „Naravno…, da Sarajevo više nije isto. Nije, jer ga je četiri godine bombardovala srpska vojska…“, napisao je nedavno bosanskohercegovački oskarovac, režiser Danis Tanović odgovarajući na javni istup osobe koja je ratnih godina napustila grad…

Na Sarajevo su četiri ratne godine padale granate i na njegove goloruke građane pucalo se iz snajpera sa okolnih brda.  Kraj rata, između ostalih, nije dočekalo 1.600 sarajevskih dječaka i djevojčica, budućnosti za koju će ovaj grad zauvijek ostati uskraćen…  Za vrijeme opsade koja je trajala 1.460 dana, ubijeno je između 11.000 i 14.000 ljudi, a oko 50.000 je ranjeno među kojima su brojni ostali teški invalidi. 

Sarajevska groblja – Kovači, Lav, Stadion, Bare…  svjedoče o strahotama razaranja u nadužnoj modernoj opsadi grada, koja je trajala tri puta duže od opsade Staljingrada u Drugom svjetskom ratu. 

Građani Sarajeva su ubijani iz svih naoružanja, ali  i mučeni i iznurivani dugim prekidima u snabdijevanju pitkom vodom, električnom energijom i prirodnim plinom, izgladnjivani nedozvoljavanjem ulaska humanitarnih konvoja u grad…

No, dvadeset godina nakon rata, opsade i ubijanja, Sarajevo se  diže iz pepela. Želja za preživljavanjem ili, kako neki vole reći, prkos, je pobijedila i Sarajevo nikad nije palo u ruke agresora na BiH.

Drugi maj se u poslijeratnom periodu obilježava kao Dan Kantona Sarajevo. Delegacije Kantona i drugih institucija će položiti cvijeće na mezarjima Kovači, Stadion,  groblju Lav…  i odati počast poginulim braniteljima Sarajeva i BiH.

Oni koji su preživjeli, tu su da pamte i pričaju, tuga onih koji su izgubili najdraže ostat će zauvijek, a oni kojih više nema nikada ne smiju biti zaboravljeni. 

izvor: Akos.ba/AA

Krivi zato što su pisali knjige: Trideset i četiri godine od „Sarajevskog procesa“

PRIJE TRIDESET ČETIRI GODINE , 23. MARTA 1983. GODINE, U RANIM JUTARNJIM SATIMA PRIPADNICI SEKRETARIJATA UNUTRAŠNJIH POSLOVA SR BIH UHAPSILI SU ALIJU IZETBEGOVIĆA, OMERA BEHMENA, SALIHA BEHMENA, RUŠIDA PRGUDU MUSTAFU SPAHIĆA, MELIKU SALIHBEGOVIĆ I TIME JE OTPOČEO NAJPOZNATIJI OBRAČUN KOMUNISTIČKE VLASTI PROTIV NEISTOMIŠLJENIKA, ČUVENI, MONTIRANI, POLITIČKI ”SARAJEVSKI PROCES”.

U NAREDNIH DANIMA VIŠE STOTINA BOŠNJAKA, TADA MUSLIMANA, PRIVOĐENO JE I SASLUŠAVANO.

Neki su nakon saslušanja dobili status svjedoka, a neki optuženi i zadržani u istražnom zatvoru. Među optuženim, uz one uhapšene prvog dana ”Sarajevskog procesa”, našli su se još Hasan Čengić (imam u Stocu), Ismet Kasumagić, Husein Živalj, Edhem Bičakčić i njegova sestra Đula, Džemaludin Latić i Derviš Đurđević.

Krivi zato što su pisali knjige i putovali u IR Iran

Suđenje je počelo 18. jula 1983. godine. Čuveni beogradski advokat Rajko Danilović koji je u ”Sarajevskom procesu” branio nekoliko optuženih samom suđenju svojevremneo je izjavio: ”Kada sam došao u Sarajevo u svojstvu advokata Džemaludina Latića, Ismeta Kasumagića, Derviša Đurđevića i Mustafe Spahića, i stupio u kontakt sa službenim licima Suda vidio sam da su sva prava koja okrivljeni i uhapšeni imaju po Zakonu o krivičnom postupku redukovana ili potpuno ukinuta. Prava su bila uskraćena optuženim, nama advokatima, vršen je pritisak na rodbinu, svjedoke. Sve to bilo je protivno zakonu”. Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za ”udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” i radi ”verbalnog delikta”. Osnov za suđenje i montiranje cjelokupnog procesa pronađen je u knjizi ”Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića. Intelektulacima se sudilo i zbog putovanjima nekolicine uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u IR Iran u januaru 1983. godine; zbog debata u Tabačkom mesdžidu. Optužba ”za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” nije bila osnovana i praktično ju je bilo nemoguće dokazati, jer se mnogi među uhapšenih nisu ni poznavali. Debate u Tabačkom mesdžidu bile su isključivo vjerskog karaktera.

Ukupna kazna 89 godina zatvora

Optužnica je bila napisana na 105 strana. Suđenje je počelo 18. jula, a završilo se 19. avgusta. Svi optuženi su proglašeni krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godina, Edhem Bičakčić na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora.

 izvor: preporod.com

Bošnjaci su antifašisti: Bošnjaci su žrtve i nacizma i komunizma

Piše: Anes Džunuzović

Da su srpski akademici predvođeni Dobricom Ćosićem znali da će se dogoditi ”11. septemabar” vjerujem da bi našli načina da pomoću svojih radnika Miloševića i Karadžića prolongiraju agresiju na BiH za 10 godina. Islamofobija koja je zavladala nakon ”11. septembra” u svijetu, a koja se dobro osjeti i u BiH, bila bi ključan faktor za ostvarivanje srpskih ciljeva o uspostavljanju Velike Srbije, ustanovljenih 1844. godine Načertanijem Ilije Garašanina, a obnovljenih i dorađenih Memorandumom SANU-a 1986. godine. Podrška koju su Bošnjaci dobili od svijeta tokom agresije na BiH (koja je bila uglavnom deklarativna, ali je ipak postojala, makar i kao takva) pomogla je opstanku BiH i Bošnjaka, uz naravno ključni faktor – Armiju BiH. Da je tada stepen islamofobije bio kakav je danas vjerovatno bi svijet zatvorio oči, a po potrebi i pomogao agresorima sa istoka i zapada da unište BiH, a Bošnjake u dobrom broju pobiju, jedan dio ostave da budu hamali, a ostatak rasele po cijelom svijetu kako bi se brže asimilirali. 

Bošnjak = fašista = mudžahedin

Međutim, SANU je ozbiljna institucija, a srpski akademici nakon potpisivanja Dejtonakog mirovnog sporazuma nisu odustali od ”vijekovne težnje srpskog naroda” da naprave Veliku Srbiju na uštrb BiH i Hrvatske. Već su samo novo vrijeme i nova realnost na terenu zahtjevali novu taktiku i novi plan SANU-a. I oni su naravno na razne načine radili na tome da ojačaju Republiku Srpsku, čemu smo svi svjedoci već 15 godina. Sprječavan je povratak, na početku ubistvima, slabljena je država na uštrb entiteta, pljačka se i otima imovina nesrba, itd. Međutim, to je samo dio plana koji dugoročno može da donese velikosrpske rezultate.

Mnogo bolji plan se otvorio sa ”11. septembrom”. SANU je odlučio iskoristiti islamofobiju za svoj cilj. Dakle, potrebno je svijetu nametnuti tezu da Srbi nisu bili zločinci i agresori na BiH, već da su bili krstaški graničari koji su zaustavili prodor muslimana u Evropu. Dobrica Ćosić u februaru 2009. godine piše: ”Ali Srbi, prokaženi Srbi, uz pomoć razumnih i savesnih ljudi iz sveta, dužni su da se bore za istorijsku istinu o Bosanskom ratu i pred licem sveta i potomcima dokažu da su u Bosni boreći se za svoju slobodu opet branili i hrišćansku Evropu od džihadskog islama”. Znači, SANU postavlja za cilj promjenu karaktera rata! Šta to znači? To znači da agresor postaje žrtva, a žrtva agresor. Glavno oružje za to SANU-u je islamofobija. Drugo oružje je falsificiranje skorije historije Bošnjaka, odnosno, pokušaj da se Bošnjaci svrstaju među fašističke narode, tj., da se proglase kolaboracionistima sa fašistima u Drugom svjetskom ratu. (Uz to, Srbija se oslobodila svojih fašista – četnika, tako što ih je proglasila jednim od dva antifašistička i antiokupatorska pokreta. I kao takve ih uvrstila u zakon. Srbija je sada čista od fašista). Sa ta dva oružja u rukama, islamofobijom i Bošnjacima kao kolaboracionistima sa fašistima, te direktnim povezivanjem ova dva faktora o čemu ću kasnije, SANU odnosi pobjedu pred svijetom, mijenja sliku o Bosni, Bošnjacima i proteklom ratu. Srbi postaju žrtve i dobri momci, a Bošnjaci zločinci, islamski fundamentalisti, džihad ratnici, bijela Al-Kaida. Mijenja se karakter rata. A kako će napraviti vezu između Bošnjaka kao džihad ratnika iz rata 1992.-1995. i Bošnjaka kao fašista iz rata 1941.-1945. godine? Tako što će ”Mlade muslimane” koji su formirani 1939. godine, a među kojima su bili: Alija Izetbegović, Omer Behmen, Salih Behmen, Ismet Kasumagić, Teufik Velagić i dr. proglasiti kolaboracionistima sa fašistima i fašistima. A, kad im to prođe, onda će reći: ”Pa ti isti ljudi, ti pripadnici pokreta ‘Mladi muslimani’ koji su sarađivali sa fašistima, taj Alija Izetbegović i drugi su formirali bošnjačku stranku (SDA) 1990. godine, izvojevali nezavisnost Bosni i bili ključni faktor vojnog organiziranja Bošnjaka. Oni za cilj imaju islamsku državu BiH. Oni su džihad ratnici, a potvrda je ‘Islamska deklaracija’. Dakle, Evropo, fašisti i mudžahedini su formirali Bosnu. Bosna je fašistička tvorevina sa ambicijama da postane islamska država. Dajte da je uništimo”. To će biti tvrdnja akademika SANU-a. 

CIA-in obavještajac Šindlera u službi SANU-a

Na ovom planu SANU sada intenzivno radi. Kako iznutra, tako i sa vana. Odnosno, koristeći svoje unutrašnje intelektualne, političke, ekonomske, pravne, književne, historijske, filmske i dr. kapacitete, čak i haške optuženike, krvoločne ubice Miloševića i Karadžića. A, potkupljivanjem, lobiranjem i korištenjem aktuelne islamofobije, koriste strane političare, diplomate, biznismene, historičare u svom naumu! A evo i dokaza, za unutrašnju i spoljašnju borbu SANU-a na falsificiranju historije, falsificiranju sadašnjice i promjeni karaktera rata!? Jedan je prije citirani napis Dobrice Ćosića. Zatim, u uvodnoj riječi na početku suđenja Karadžić kaže da je za rat 1992. godine kriva SDA, odnosno, ”mladomuslimani iz SDA”. A u nastavku suđenja pokušavao je u više navrata da dovede u vezu ”Mlade muslimane” iz vremena Drugog svjetskog rata, dakle i samog predsjednika Izetbegovića, sa ”Muslimanskom braćom” iz Egipta, koju organizaciju mnoge zapadne zemlje svrstavaju među terorističke organizacije. Zatim Milošević je tokom svoje odbrane više puta ponovio ovu tezu, ”Mladi muslimani” su sarađivali sa okupatorima tokom Drugog svjetskog rata, a krivi su isti ti ljudi i za rat 1992.-1995. godine. Iz haške sudnice ova priča se seli u Parlament BiH. Dodikovi parlamentarci tokom jedne parlamentarne rasprave o zakonu o zabrani fašističkih organizacija nazivaju ”Mlade muslimane” bošnjačkom fašističkom organizacijom. Nažalost u tu priču se uklapaju i neostvareni bošnjački komunistički historičari i sociolozi, poput, kako za njega reče akademik Filipović ”Izvjesnog Edhema Muftića”, koji na nedavnom Simpoziju u Sarajevu ”Mlade muslimane” nazva fašistima, a o čemu je u prošlom broju Saffov kolumnista mr. Fatmir Alispahić, opširno pisao.

Sa druge strane, akademici SANU koriste svoje prijateljske veze sa intelektualcima, književnicima, historičarima iz cijelog svijeta da im nametnu svoje teze o Bošnjacima kao kolaboracionistima sa fašistima, te kao mudžahedinima, bijeloj Al-Kaidi i sl. Negdje se vjerovatno i potplati, ali uglavnom su uspjeli da određenom broju političara, diplomata, historičara nametnu svoje ideje. Sjetimo se nedavne izjave američkom diplomate Vilijama Montgomerija koji je tokom kriznih i ratnih godina na Balkanu bio ključna američka figura, a koji sada živi u Beogradu i plasira ideje o neodrživosti BiH. Nekoliko stranih historičara napisalo je historijske falsifikate po SANU-ovom planu Bošnjak = fašista = mudžahedin! Među njima istakao se Džon R. Šindler sa knjigom ”Nesveti teror: Bosna, Al-Kaida i uspon globalnog džihada”. Šindler je profesor historije i strategije na Vojnopomorskom koledžu u Newportu (Rod Ajlend) i bivši analitičar i kontraobavještajni oficir CIA-e. I pritom je Šindler vrlo dobro pozicioniran u naučnim krugovima. Knjiga je odmah prevedena na srpski jezik i izašla je u izdanju Službenog lista Srbije, dakle, najbitniji mogući izdavač! Šindler u svojoj knjizi između ostalog kaže da je rat u BiH: ”najpogrešnije prikazan sukob modernog doba, na veliku korist radikalnog islama”. Zatim kaže da je rat u BiH imao ”ključnu ulogu u razvoju radikalnog islamskog terorizma”, a ova knjiga treba da pokaže temeljnu ulogu Bosne u ”globalnom džihadu”. Baveći se historijom Bošnjaka Šindler kaže ”Bosanski islam” je smatran od ”samog početka izuzetno surovim”. Bosanski muslimani bili su širom Osmanskog carstva ”poznati kao oni čiji je islam žestok i nasilnički”. Dalje, kaže Šindler da nakon 1878. godine ”mali broj muslimana – vjerovatno ne više od 10% – napustio je Bosnu kako ne bi živeo pod vlašću Habsburgovaca”. Među onima koji su ostali posebno među obrazovanim muslimanima, ”panislamizam (je) duboko prodro”. Pred rat 1941., tvrdi Šindler pojavljuju se ”radikalni islamisti” – ”Mladi Muslimani”, koji će ”od samog početka okupacije Bosne 1941. biti saradnici nacista”. Kasnije kada analizira rad SDA Šindler se vraća na prethodnu tvrdnju ustvrđujući da su ovom strankom od osnivanja upravljali veterani ”Mladih muslimana”. Dobrica Ćosić se ovom njemu ”neočekivanom” knjigom oduševljava i piše u februaru 2009. godine da mu Šindler otvara oči, odnosno da potvrđuje njegove teze o tumačenju motiva, karaktera i internacionalnog značaja rata u BiH. Osim Ćosićeve pohvale, beogradska ”Politika” je tokom aprila i maja 2009. godine objavila u feljtonskom obliku izvode iz Šindlerove knjige, najavljujući da ona otkriva istinu o tome kako je svjesno stvarana slika o ”dobrim” i ”lošim” momcima u ”Bosanskom ratu”. 

Doktor Bandžović u odbrani antifašizma Bošnjaka

Dakle, SANU-ov ”Plan B” polahko, ali sigurno postiže efekat. To se vidi i iz činjenice da danas svako može govoriti, pa i najpozicioniraniji političari u RS-u poput Dodika, o odcjepljenju RS od BiH. Do prije nekoliko godina to je bilo nezamislivo. Nažalost, među bošnjačkim prvacima malo je onih kojima je jasno da SANU nije odustao od Velike Srbije. Posebno među političarima, ali ne zaostaju ni intelektualci. Malo je bošnjačkih intelektualaca, naučnika, historičara koji shvataju srpsku politiku. Doktor historije Safet Bandžović, zaposlen na Institutu za historiju u Sarajevu, bio je vizionar koji je pravovremeno shvatio namjere srpske politike predvođene SANU-om i koji je zadnjih 4-5 godina proučavao ulogu Bošnjaka i bošnjačkih pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Rezultat tog istraživanja je studija ”Bošnjaci i antifašizam” u kojoj se detaljno i kroz historijske fakte pokazuje da su Bošnjaci, pa i bošnjačke organizacije tokom Drugog svjetskog rata, bili antifašističke orijentacije. Naravno, uz pojedine ispade i izuzetke koji samo potvrđuju pravilo. Upravo sam kroz svoj prethodni ”prolazak” kroz knjigu Šindlera koristio dijelove prikaza te knjige koji je dr. Bandžović objavio u Časopisu za društvena pitanja ”Pregled” koji izdaje Univerzitet u Sarajevu. U tom prikazu doktor Bandžović naučnom argumentacijom demantira historijske falsifikate Šindlera. Na isti način i u knjizi ”Bošnjaci i antifašizam” doktor Bandžović pokazuje antifašistički duh i orijentaciju Bošnjaka tokom Drugog svjetskog rata. Objašnjava nam najprije doktor Bandžović historijski kontekst i situaciju u kojoj se Bošnjaci nalaze pred Drugi svjetski rat. Bošnjaci su tada na političkoj, ekonomskoj i svakoj drugoj margini. Njihov glas se ne čuje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Sa takvom pozicijom ulaze u Drugi svjetski rat, bez ikakve snage, političke, a ni vojne koja svakako u okolnostima rata je neophodna. Na takvu situaciji u BiH dolazi NDH, koja da bi pridobila Bošnjake uz sebe, a iskoristila ih protiv Srba, naziva Bošnjake cvijećem hrvatskog naroda. Međutim, Bošnjaci se, izuzimajući pojedince, ne daju zloupotrijebiti za službu fašizmu i ne pristaju na retoriku NDH, nego se suprotstavljaju fašističkoj politici koju ustaše sprovode nad Srbima, Jevrejima i Ciganima. U jesen 1941. godine Bošnjaci prave rezolucije kojima se suprotstavljaju fašizmu NDH. Pa tako imamo Prijedorsku rezoluciju, Sarajevsku rezoluciju, Banjalučku rezoluciju, Bijeljinsku rezoluciju, Tuzlansku rezoluciju, Mostarsku rezoluciju i Zeničku rezoluciju. Ove rezolucije potpisuje najveća tadašnja bošnjačka intelektualna i vjerska elita. A pokretač rezolucija je ideolog ”Mladih muslimana” Mehmed ef. Handžić. Među potpisnicima ovih rezolucija nalazi se dosta pripadnika pokreta ”Mladi muslimani”, a jedan od njih je i hafiz Abdullah Budimlija sa kim je doktor Bandžović uspio prije njegovog preseljenja, napraviti intervju. Budimlija je bio posljednji živi potpisnik antifašističkih rezolucija bošnjačke inteligencije iz 1941. godine. Ovim historijskim faktom u vodu pada svaki pokušaj SANU-a da ”Mlade muslimane” svrsta u fašiste. U  nastavku knjige doktor Bandžović razbija mitove i o Handžar diviziji, kao i o muslimanskoj miliciji, ali dokazuje i patnju bošnjačkog naroda na početku rata, odnosno, tokom 1941. i početkom 1942. godine kada su sve vojne formacije, kako četničke, tako i veliki dio partizanskih Bošnjake proganjali kao tursku zaostavštinu. Tek kasnije se NOP u cijelosti uspostavio kao pokret koji je štitio sve narode.

Nažalost, dok SANU gura svoje velikosrpske projekte svim raspoloživim sredstvima, za to vrijeme među Bošnjacima i bošnjačkim institucijama nema svijesti o značaju odbrane od intelektualnih, akademskih, naučnih napada na BiH. Sve je prepušteno pojedincima kakav je i doktor Bandžović, koji je pored toliko bošnjačkih  i bosanskih institucija, počev od njegove matične kuće u kojoj radi, morao sam biti izdavač knjige ”Bošnjaci i antifašizam”. 

(Saff br. 285, 21. januar 2011. godine)

rijaset.ba