Prikazani su postovi s oznakom Andaluzija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Andaluzija. Prikaži sve postove

utorak, 25. srpnja 2017.

Muslimani nisu svjesni islamskog naslijeđa u Evropi


Piše:
Detalj sa izložbeAl Jazeera
Izložba Islam, to je i naša historija donosi uvid u dugu i bogatu kulturnu tradiciju islamske kuture koja je stvarana na tlu onoga što se danas uvriježeno naziva Zapadna Evropa. Prisutnost islamske kulture u evropskim zemljama zabilježena je još u prvim godinama islama a Andaluzija, koja obuhvata područje današnje Španije i Portugala, bila je važna civilizacijska etapa u historijskom razvoju islamske civilizacije.
Ono što izložba pokazuje jeste taj komplikovani odnos između kulture islama i Evrope koja je svoje temelje gradila, između ostalog, i na kontinuiranom sučeljavanju sa islamom, kaže Isabelle Benoit, jedna od kustosica izložbe postavljene u Sarajevu.
Islam i Evropa imaju dugu i bogatu zajedničku historiju, a brojni materijalni i nematerijalni artefakti islamske kulture i umjetnosti rječito govore o tom složenom i komplikovanom odnosu. Islamsko prisustvo u Evropi, dodaje Benoit, nije dovoljno vidljivo, a današnji Evropljani nisu ni svjesni koliko je islamska kultura prožeta s kulturnom tradicijom kontinenta.
Izložba je u Sarajevu postavljena u okviru četvrtog WARM festivala i pokazuje 12. vijekova prisustva muslimanske kulture u Evropi, te da je uobičajeno shvatanje da su evropska i islamska civilizacija fundamentalno različite - pogrešna. Izložba ima za cilj da predstavi nevjerovatno bogatstvo historije islama u Evropi kao religije i kulture koja je pomogla i oblikovala Evropu. Projekat je nastao pod inicijativnom Muzeja Evrope iz Brisela i belgijske agencije Tempora.
  • Islamska kultura je u velikom dijelu Evrope uništena i danas je ostala samo u tragovima. Zašto je islam izbačen iz kulturne svijesti Evrope?
- Postoji snažan stereotip, naročito izražen u Zapadnoj Evropi da je islam nedavno uvezen na evropski kontinent, a izložba nastoji pokazati da historija ne govori tako, jer imamo mnogo zajedničke historije između islamske i evropske civilizacije na evropskom tlu. Zato želimo da pokažemo naselja i ostatke graditeljske kulture islama koji se još uvijek nalaze na tlu Evrope. Ono što želimo objasniti publici jeste da je islam osam stoljeća bio prisutan u Španiji i Portugalu a onda i prisutnost Otomanskog carstva u Evropi. Kada je osmanska kultura počela opadati i povlačiti se iz Evrope i gubiti se iz svijesti Evropljana, pojavljuje se islam iz kolonijalnog doba Evrope. Tokom kolonizacije Evropljani su imali priliku upoznati se sa islamskom kulturom neposredno, pa čak i na svome vlastitom kontinentu.
  • Kada neko kaže da je zapadna civilizacija u permanentnom sukobu sa islamskom civilizacijom, da li je ta tvrdnja istinita ili pogrešna?
- Ako se vratimo i prihvatimo historijski pristup to je u potpunosti tačno, jer postoje dvije strane te priče. Crna strana, koja predstavlja konflikt i koja oslikava seriju konflikata kroz cijeli historijski susret civilizacija, bilo da je riječ o arapskoj prisutnosti u Andaluziji ili osmanskoj granici u Evropi. Ali istovremeno imamo kreiranje nove civilizacije kroz taj susret. Npr. imamo i danas prisutno veliko naslijeđe koje je vidljivo kroz arhitekturu ili kroz produkte koje koristimo, a koje je materijalno naslijeđe tog susreta. U evropskim jezicima jako je prisustvo arapskih riječi, a kasnije u mnoge evropske jezike ulaze i turske riječi kroz susret sa osmanskom kulturom. Kuhinja i mnoge navike jedenja i pijenja došle su iz islamske kulture. Evo - primjer ispijanje kafe.
  • Koliko su ljudi danas u Evropi svjesni stvari koje je ostavilo 15 stoljeća islamskog postojanja i prisustva u Evropi?
- Pretpostavljam da je malo ljudi toga svjesno i zato je ova izložba namijenjena svima – muslimanima koji žive u Evropi i nemuslimanima. To može biti otkriće za obje ove strane i populacije, jer muslimani koji žive u Evropi nisu svjesni duge tradicije islamskog prisustva u Evropi. Očekujemo da će ova izložba pomoći međusobnom razumijevanju i ukazati ljudima da dijele mnoge zajedničke stvari i vrijednosti.
  • Izložba pokazuje i zemlje regije - Mađarsku, Bugarsku i Rumuniju, koje su imale agresivan odnos prema islamu čak i u 20. stoljeću. Kako objašnjavate taj destruktivni poriv?
- To je veoma kompleksno pamćenje i kompleksna historija, i zato je u ovom dijelu svijeta teško suočavanje sa prošlošću. Jer, granica između Otomanskog carstva i Zapada ima loše uspomene na konflikt dviju civilizacija. Ali, i pored toga, ljudi moraju živjeti zajedno u miru čak iako je mnogima to stvar koju doživljavaju kao nešto živo i prisutno. Taj susret se mora doživljavati kao susret dvije civilizacije, ali sadašnji nacionalizam u današnjim zemljama neće pomoći jer taj zahtjev za nacionalnom i kulturnom čistoćom je pogrešan kao što je i opasna ideologija u državama kakva je Mađarska koje odbijaju prihvatiti migrante i izbjeglice.
  • U kolonijalno vrijeme Evropa se iznova susrela sa islamskom civilizacijom. Ali, je li tačno da Evropa i danas ima kolonijalni odnos prema islamskoj kulturi?
- Generalno, to je veoma teško reći, jer uvijek postoji raznolikost situacija zavisno od država kolonizatora. Ali, kada mi govorimo o kolonijalnom naslijeđu moramo uzeti u obzir da prikazujemo Evropu s kraja 19. stoljeća i pokazujemo proces u kojem je vidljivo da mnogi Evropljani koji nikada nisu napustili Evropu mijenjaju životne navike. Jer, kolonizacijom Afrike mnogo stvari iz islamske kulture došlo je u Evropu. Mijenjane su navike u jelu i kuhinji Evropljana, a onda su tokom Prvom svjetskog rata mnogi Evropljani prvi puta sreli vojnike muslimanskog porijekla. Radnici su iz islamskih zemalja dolazili obnavljati Evropu i to je bio novi susret. Mogli ste se susresti sa islamom a da nikada ne napustite kontinent i to je dalo posebnu perspektivu tom procesu. Danas ne možemo reći šta se sve desilo među ljudima, jer je kolonizirani svijet, kada je došao u Evropu, imao problem da uživa i posjeduje isti politički i društveni status kao i Evropljani.
Detalj sa izložbeAl Jazeera
  • Zašto Evropljani i općenito ljudi na Zapadu, a posebno u masovnim medijima, o islamu misle kao religiji terorizma?
- Govorite o masovnim medijima i mislim da je to najvažnije. Najgore strane svake pojave ili svakog procesa imaju najveću vidljivost. U ovom slučaju to je terorizam i ekstremizam koji su nekompatibilni evropskim i muslimanskim vrijednostima. Takav odnos imaju Evropljani nemuslimanskog i muslimanskog porijekla. Iz našeg iskustva u Zapadnoj Evropi, a nakon terorističkih napada u različitim državama, ono što vidimo jeste da je civilno društvo još uvjek odlučno da živi zajedno, da radi zajedno i da se zajednički bori protiv ekstremizma. Nemam definitivni odgovor na to pitanje, ali nadajmo se da će nakon terorističkih napada ljudi ostati racionalni i da će nastaviti poštivati vrijednosti demokratije i one evropske vrijednosti koje želimo dijeliti. Za sada smo to na sreću uspjeli održati i sačuvati.
  • Koliko je ovo kulturno naslijeđe vidljivo na Zapadu?
- Vidljivo je, ali ljudi nisu svjesni tog naslijeđa. Jedan od ciljeva izložbe jeste da ih učinimo svjesnim. Odlučili smo se na ovakvu izložbu jer će je vidjeti manje ljudi nego neki holivudski film, ali više nego što bi pročitalo neku knjigu o ovoj temi koja se nalazi u nekoj biblioteci. Izložba je negdje između toga dvoga. Ubijeđeni smo da ćemo i u budućnosti imati veliku posjećenost. Tako da ćemo komunicirati sa mnogo ljudi. To su obični ljudi, a ne ekstremisti, bilo ekstremni desničari ili muslimanski ekstremisti. Naš cilj i naša normalna publika su obični ljudi, a važno je da će izložbu vidjeti odrasli ljudi koji rade i koji glasaju, i koji su građani sa punim pravima, a nemaju priliku da se informiraju o ovim stvarima osim konzumiranjem informacija prateći masovne medije i njihove izvještaje.
Izvor: Al Jazeera

Islamska civilizacija u Andaluziji i njen utjecaj u Evropi: Kako je sve počelo?

Muslimani su osvojili Španiju u vrijeme kada je ona bila prekrivena tamnim oblakom neznanja. Islamsko osvajanje nije bila naprosto čista vojna okupacija, već značajan kulturološki događaj.[1] 

Muslimani su bili tolerantni prema domicilnom stanovništvu, tako da su  jevreji i kršćani bili jednaki muslimanima, sposobni kao i oni da učestvuju u vlasti. Islamska civilizacija u Španiji se odlikovala privrženošću književnosti, nauci, umjetnosti i osnivanju škola. Mnogo su radili na gradnji putova, mostova, dvorova i mesdžida a istaknuli su se i na polju ratne strategije, geografije, astronomije i medicine. Među njima je bio Abū ‘ilm al-Falak (otac astronomije) i Abū ‘ilm al-Ǧarrāḥa (otac hirurgije) u svijetu[2]
Ova naučna renesansa je utjecala na Evropu, i to se primijeti na arapskim riječima koje su ostale u okviru različitih registara a koje se navode u evropskim rječnicima. Muslimani su razmišljali o teritoriji današnje Španije[3] nakon što su protjerali Bizantijce iz Sjeverne Afrike, a ona je prije muslimanskog osvajanja bila pod upravom Rimljanja do 5. st. n.e., a potom su Vandali i Svevi koji su bili germanski berberi osvojili Španiju. Nakon toga u 6. st. n.e., Goti osvajaju Španiju i ostaju njeni vladari sve do dolaska muslimana. Goti su se  izmiješali sa stanovnicima Španije – Bizantijcima- pa im je standardni jezik bio latinski. Sa arijanstva[4] su prešli na katolicizam, a Goti su se, prije arapskog osvajanja, miješali sa prisutnom aristokracijom, dok je domicilno stanovništvo često bilo roblje, spremni da prihvate bilo koga za vladara. Suparništvo na prijestolju Španije je dovelo do  društveno-političkih problema, unutrašnjih smutnji, i gubljenja vojne moći, te sukobljavanja dvaju porodica, a rezultat toga je bilo cijepanje gotske zemlje i olakšavajuća situacija za muslimane da osvoje Španiju.[5]
Kao rezultat suradnje između Arapa i Berbera nakon oslobođenja Sjeverne Afrike, vojska od dvanaest hiljada vojnika ušla je u Španiju 92./711.  i osvajanje je ostvareno pod vodstvom Ṭāriq ibn Ziyāda, a potom i vojskovođe Musā ibn Nuṣayra 93./712. Muslimanski vojskovođa je u pismu umejadskom vladaru opisao Španiju riječima: ” Ona je šamska po svom mirisu i zraku, jemenska po svojoj simetričnosti i ravninama, indijska po svojim aromatičnim mirisima i mošusima, ehvazijska[6] po veličinama dažbina, kineska po rudnim ležištima tvari, i adenijska po privlačnosti svojih obala.”[7]
Prvi period arapske epohe u Andaluziji između 92-138/711-756, perioda koji se zvaše (Epoha vladara) odlikovao se nepostojanošću i zauzetošću vladara međusobnim prepirkama, a to je omogučilo Abd al-Raẖmānu al-Amawiyyu da uđe u Andaluziju i osnuje umejadsku državu s dva elementa (emirat i halifat) nakon što je pobjegao pred Abasidima. Ta vladavina je trajala od 138-422/756-1031.
Osvajanje Španije nije bilo samo vojne prirode, već bijaše to važan civilizacijski podvig i pokret koji će donijeti prosperitet španskom narodu. Prethodne civilizacije, bizantska i gotska spojile su se s novom, islamskom civilizacijom. Iz tog spoja i taljenja nastala je kao rezultat plodna andalužanska civilizacija koja je utjecala i ostavila velikog traga na evropski život čiji se plodovi jasno vide još dan danas.
Nakon završetka procesa osvajanja teritorije Španije, Arapi i berberi su se saživjeli sa domicilnim stanovništvom, a u vaspitanju muslimana ležao je veliki utjecaj na stvaranju atmosfere međusobne ljubavi. Muslimani nisu oklijevali da se druže s njima, pa su sklapali međusobne brakove i ostvarivali veze po tazbini, tako da je stvorena nova generacija, a to je generacija novorođenih koju su činili pomiješana krv domicilnog stanovništva i Arapa i berbera. Takođe se pojavila još jedna nova generacija, a to je arabizirana generacija. To su bili Španci koji su ispovijedali kršćanstvo i koji su ostali na svojoj vjeri, ali su se arabizirali nakon što su naučili arapski jezik, arapsku književnost i kulturu. Muslimani su na dostojanstven način prihvatili politiku Španaca, i ostavili su im njihove crkve, zakone, imovinu, čak i sudstvo su ostavili njihovim sudijama, a samo su zahtijevali mali godišnji porez, pa je muslimanima ostalo samo da se bore protiv aristokrata koji su bili vladari zemlje.
Muslimani su težili da se drže ugovora koje bi sklopili sa građanima nemuslimanima pa i u onim slučajevima gdje je izgledalo da je bilo nepoštivanje ugovora, oni bi uprkos tome se držali tih ugovora, pa je al-Rāzī rekao: ” Muslimani bi izvršavali ugovore sklopljenje sa njima jer je običaj bio držanje ugovora. ”[8]
Činjenica je da je prva generacija muslimana težila toleranciji koja je izvirala iz samog njihovog vjerovanja u ljudsko dostavljanja poslanice. Tolerancija je bila glavni povod kojim su muslimani privlačili nemuslimane islamu, te zadovoljstvo nemuslimana pravednošću islamske vlasti. Ovo je tajna zbog koje su mnogi nemuslimani prihvatili islam, a što je vodilo upotrebi mnogih islamskih riječi i upotrebljavanju arapskih izraza od strane domicilnog stanovništa kao što su riječi: Allah (Allah), Alcoran (Qur'an), Hadith (Hadis), Alislam (Islam), Alfatae, Ramadan (Ramazan), Alsonna (Sunnet) , Alsalam alec (Al-salamu ‘alayk) , Saurate (Sure), Muezzin (Muezin) , Rab (Gospodar) , Baraka (Berićet) , Elb'is (Iblis), Djiun (Džin), Haramu (Haram), Zekkat (Zekat), Hegira (Hidžra), Talisema , Wakouf (Vakuf), Carath (Haradž).
Muslimani su utjecali na ponašanje katoličkog stanovništva, pa su i oni posegnuli za tolerantnim odnosom što bijaše najcjenjenije čovjekovo svojstvo. Razboritost muslimana Andaluzije je sazrela među domicilnim stanovništvom, pa su tolerisali svojim predstavnicima da održe vjerske konferencije kakva je bila u Sevilji 782., ili u Kordobi 852. Mnoge kršćanske građevine kao što su crkve a koje su izgrađene tokom islamske vladavine bile su dokaz da su muslimani poštovali vjerovanja naroda Španije koji su priznavali sultana, tako da su jevreji i kršćani bili jednaki muslimanima, sposobni kao i oni da obnašaju funkcije vlasti. [9]
U ovakvom ozračju tolerancije zemlja je postala politički, društveni i ekonomski stabilna, tako da je Andaluzija postala najjača politička snaga u regionu. Uprkos ovoj početnoj toleranciji desio se očevidan rascjep između ove tolerantne politike i politike slijepog tlačenja koja se zbila nad muslimanima nakon pada Andaluzije, kada su španski kršćani poubijali veliki broj muslimana, čak su odbili i kršćanstvo onih koji su se pokrstili jer nisu vjerovali njima ni njihovim namjerama.[10] Samo što su Arapi oslobodili Španiju počeli su sa sprovedbom svoje misije dostavljanja poslanice, tako da su bili sposobni da za manje od jednog vijeka ožive mrtvu zemlju i izgrade urušene gradove, i sagrade veličanstvene građevine i da učvrste trgovinske veze građene na povjerenju sa drugim narodima. Počeli su izučavati prirodne i filozofske nauke, prevodili su knjige sa grčkog i latinskog, osnivali univerzitete koji su bili jedino mjesto za obrazovanje u Evropi dugo vremena. Muslimanska civilizacija je počela da se razvija kada je na prijesto došao ‘Abd al-Raẖmān I , tj. nakon njenog političkog odvajanja od Istoka proglasom emirata (kneževine) Kordobe  138./ 756.  Andaluzija je civilizacijski postala najveličanstvenija zemlja na svijetu a što je trajalo tri vijeka.

Nastavlje se.
Fusnote:
[1] Kao uvodnu napomenu naslovio bih pitanje osvajanje Španije i vremenski kontekst u kojem se zbilo osvajanje ove teritorije. Pitanje vojne ekspanzije je potrebno posmatrati na nekoliko nivoa, odnosno pristup tom socijalnom fenomenu mora biti interdisciplinaran. U ovom tekstu se govori prvenstveno o historijskom događaju, nečemu što se zbilo u datom vremenskom kontekstu, i kao takvom ozbiljenu jednog historijskog događaja nema pristupa etičke strane moralnog vrednovanja same vojne ekspanzije jedne kulture u datom kontekstu. Pitanje međusobnog općenja kultura treba da se gradi na sveopćem dijalogu u formi interkulturalizma, a ne antagonizma čemu se nerijetko pribjegava. Ovdje nemam prostora za detaljnu obradu pitanja kulturno-teritorijalne ekspanzije, ali u slučaju Španije potrebno je pratiti dati kontekst u kome osvajanje Španije od strane Arapa u datom pogledu je bila čak i dobit kako to navodi F.Hiti:”U izvjesnom pogledu izjavljuje Dozy >>arapska je okupacija bila čak dobit za Španiju<<. Ona je skršila moć privilegovanih grupa, među kojima je bilo plemstvo i kler, poboljšala je stanje robovske klase i dala hrišćanskim vlasnicima zemljišna prava kao što je otuđivanje imovine, na što nisu imali pravo pod Vizigotima.” F.Hiti, Istorija Arapa, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.,str. 358-359. Naravno, Hitijeva konstatacija otvara općenito pitanje vojne intervencije i koliko je jedna takva aktivnost moguća dobit za obje strane. Relativno lahko osvajanje Španije se objašnjava konstatacijom da su prethodno Španijom vladali Svevi i Vandali, a poslije njih Goti, a oni su bili upadačke germanske horde, i njihov odnos spram domicilnog stanovništava često je bio despotski, a jevreji koji su živjeli u Španiji bili su otuđeni od glavnine stanovništava zbog progona i tortura koje su nad njima vršene. U kontekstu ovih podataka dolazak Arapa je za domicilno stanovništvo, a tako i hrišćane i jevreje predstavljao i određenu dobti i upravo će hrišćani i jevreji naknadno svoje kulturološke znamenitosti dijeliti sa muslimanima što će dovesti do pojave jedne nove, ako mogu kazati hibridne kulture, kulture koja nastaje na temeljima nekoliko različitih kulturnih identiteta, a koju danas poznajemo kao kulturu Andaluzije. Kako je rat poiman u srednjevjekovlju od strane nekih islamskih pravnika pogledati: Šams al-din Muhamed ibn al-Hatīb al-Šarbīni, Mugnī al-Muhtāğ, dār al-M'arifa, Bejrut, 1998, 4/ 277. Mugnī al-Muhtāğ je komentar kratke poslanice Minhāğ al-Ṭālibīn Abi Zakariyye Jahye ibn Šeref al-Nawawiya al-Šāfi'iyya;  Sayyid Sābiq, Fiqh al-sunna, al-Risāla, Libanon, 2005, str. 70 – 78; Loay M. Safi, Mir i granice rata, Bemust, Sarajevo,2004.
[2]Abū al-Qāsim al-Zahrāwi je bio dobro upoznat ljekar sa jedinstvenim i složenim lijekovima, i napisao je nekoliko djela iz medicine. Najpoznatije njegovo djelo je obimna knjiga poznata po naslovu al-Zahrāwī. Od njegovih drugih djela je knjiga al-Taṣrīf a al-Dūmaylī spominje da je on bio najpoznatiji ljekar u Andaluziji a ujedno i najpoznatiji muslimanski medicinar… i poznati hirurg.
[3] O sintagmi ”oslobođenje Španije” smo već govorili u kratkim crtama.
[4] Arijanstvo je naučavanje aleksandrijskog svećenika Arija (4 st.) koji je tvrdio da Krist nije Bog, nego običan čovjek. Pogledati: Anić-Klaić-Domović, Rječnik stranih riječi, Sani-plus, Zagreb, 2002, str. 117
[5] Lebon, Ḥaḍāra al-‘arab, str. 263
[6] Oblast u Iraku, između Basre i Perzije.
[7] Lebon, Ḥaḍāra al-‘arab, str. 266
[8] Al-Maqarrī al-Tilmisānī, Nafḥ al-ṭīb min guṣn al-Andalus al-raṭīb, Dār al-fikr, Bejrut, 1998, 1/247.  
[9] Lebon, Ḥaḍāra al-‘arab, str. 277
[10] Ibid. str. 582

Autor: Tawfīq Sulṭān al-Yūzbakī
Naslov integralnog teksta: al-Ḥaḍāra al-Islāmiya fī al-Andalus wa aṯaruhā fī  Ūrūbba/ Islamska civilizacija u Andaluziji i njen utjecaj u Evropi
izvor: Za Akos.ba preveo i obradio: Dženan Smajić