ČANAKKALE: DAN KADA JE 16.000 BOŠNJAKA BRANILO OSMANSKO CARSTVO

Mramorno more sa svoja dva prirodna bisera, Bosfor i Dardaneli, bilo je tokom povijesti mjestom mnogih sukoba i ratova. Posljednji se odigrao u vihoru Prvoga svjetskog rata. Bio je to, po geopolitičkim ulozima i izazvanim posljedicama, jedan od najsudbonosnijih i najkrvavijih sukoba dviju vojski. Na uskom prostoru sudarile su se tadašnja najmoćnija vojna sila Engleska, udružena s drugim silama Antante, i jedna iscrpljena, si­romašna, urušavajuća zemlja, kakva je bila Osmanska carevina. U evrop­skim udžbenicima iz historije to je čuvena Bitka na Galipolju, o kojoj su napisane desetine knjiga, čak su snimljeni i igrani filmovi, ali koja je, opet, ostala nedovoljno istraženom i “objašnjenom”. Te godine, 1915., zapadni svijet je ustao ostvariti svoj višestoljetni, većma i frustrirajući san: trebalo je “anadolskog tigra” baciti na koljena te tako ostvariti “osvetu sakupljanu u njedrima Evropljana”. Upravo je te riječi izgovorio general Hamilton u trenucima samoljubive opsjenjenosti veličinom flote kojom je komandovao.

Cijenu svoga opstanka turski narod morao je platiti s 253.000 pogi­nulih. Ali, da nije bilo takvog otpora, današnji bi svijet, sigurno, mnogo drukčije izgledao. Među žrtvama bilo je dosta i Bošnjaka, kako onih po­rijeklom iz Bosne, Hercegovine i iz Sandžaka.

OSMANSKA CAREVINA KAO PLIJEN

Osmansko carstvo je stojećima posjedovalo teritorije kao ni jedno drugo carstvo prije njega. U svojim je granicama okupilo pripadnike svih naroda i vjera. Međutim, početkom XX. stoljeća mnoge unutrašnje i spoljašnje borbe, bune, pokreti, ratovi, čiji su korijeni sezali u XIX. i, dalje, XVIII. stoljeće, doprinijeli su urušavanju zemlje i sve očitijem razjedanju njene odbrambene moći. Osmanska država trpila je, jedan za drugim, poraze – u bitki za Tripoli, Balkanskim ratovima i drugdje, pa je, osim posjeda u istočnoj Trakiji, izgubila sve teritorije u Evropi. S druge strane, nestalo je i bilo kakva poštovanja (i strahopoštovanja) što su ga i prijatelji i neprijatelji stoljećima imali prema njoj. Osmanska država je čekala svo­ju smrt, dok su ostale države snovale planove o potpunoj podjeli njene teritorije. Rusija je sanjala zauzeti moreuze (Bosfor i Dardanele) te se tako spustiti toplim morima. Engleska se spremala zauzeti Palestinu, radi osiguravanja Sueckog kanala i nesmetanog puta za Indiju. Francuska se nadala zauzeti Liban i Siriju. Nijemci su forsirali vlastitu politiku širenja prema Istoku, a Italijani, pak, željeli su zaposjesti Antaliju.

Osmanska državna administracija je početkom Prvoga svjetskog rata pokrenula inicijativu približavanja članicama Antante, međutim, rusko ignoriranje ju je okrenulo prema Njemačkoj, pa je 2. augusta 1914. godi­ne formalizovan potpis o savezništvu između Osmanske države i Njemač­ke carevine. Sedmicu kasnije, Osmanska carevina je, radi vlastite sigur­nosti, proglasila neutralnost (10. VIII 1914.); samo je dozvolila njemač­kim ratnim brodovima Goeben i Breslau, koji su bježali pred engleskom flotom, da prođu kroz moreuze i da ih zatvore za prolaz svim stranim brodovima. Ovaj događaj izazvao je proteste među članicama Antante. Nakon toga, osmanska država je objelodanila da je ova dva broda uzela namjesto brodova koje je naručila od Engleza a koje nije bila preuzela i pored toga što ih je unaprijed platila. Ovim su oni, od sada pod imenima Javuz i Midili, priključeni osmanlijskoj mornarici.

Kada je krstarica Javuz 27. septembra 1914. godine, pod komandom admirala Souchona, iznenada bombardovala Sivastapol i Novorosisk, dvije ruske luke u Crnom moru, Rusi su 1. oktobra 1914. prešli granicu na Kafkazu i, de facto, započeli rat. Tako je i Osmanska država direktno uvučena u vihor Prvoga svjetskog rata.

OPERACIJE NA MORU

Moreuzi su zbog svoga geografskog položaja bili posebno interesantni Evropljanima. Na prvom je mjestu bila njihova velika strateška važnost. Ovim je putem trebala stići pomoć Rusiji. U isto vrijeme, mislilo se da Osmanska carevina, nakon što joj prestane dolaziti pomoć od Nijemaca, neće moći dugo izdržati, pa će biti primorana prihvatiti unaprijed pripre­mljeni “mir”. Osim toga, osvajanje dvaju moreuza, osvajanje Istanbula, bilo bi uzrokom i fizičkoj i duhovnoj propasti Osmanlija. Mnoge neu­tralne zemlje ne bi mogle ostati ravnodušne naspram ovog uspjeha i brzo bi objelodanile svoje priključenje savezu Antante. Uz to, taj uspjeh sasvim bi učvrstio vlast nad muslimanskim i drugim kolonijama u Aziji i Africi. Uz to, ne bi došlo do pojave neželjenih događaja koji bi mogli ugroziti kolonijalni sistem. Vođena ovim idejama, Engleska je 28. januara 1915. godine odlučila krenuti u rat protiv Osmanlija. Dobila je podršku od Francuske, koja joj se odmah priključila.

Rukovodeći se mišlju da “onaj ko vlada morima, vlada i svijetom”, Englezi su bili uvjereni da im je za osvajanje Dardanela i Bosfora dovolj­na samo pomorska flota. Kad je komandant sredozemne flote admiral Carden podržao Churchillove planove, odlučeno je da se ova operacija izvede ratnom mornaricom. Engleska pomorska flota, koja u svojoj hi­storiji nikad nije doživjela poraz, zahvaljujući naoružanju, tehnologiji i odličnoj reputaciji, potpuno je vjerovala u sebe i svoj uspjeh. Nepobjedi­va svjetska flota, uz pomoć francuske flote, formirala je najveću svjetsku pomorsku armadu. Nije se mogla zamisliti niti jedna snaga koja bi joj se mogla suprotstaviti. Pogotovo ne već iznemogla osmanska država, koja je bila pred raspadom.

Operacije na moru počele su 19. februara 1915. godine. Sve do 13. marta te godine englesko-saveznički brodovi tukli su topovima turska utvrđenja. Za to vrijeme, brodovi za pretraživanje mina neprestano su čistili more od minskih polja. Kad su se napadači, vjerujući da će gotovo na juriš proći kroz Dardanele, susreli s odlučnim otporom, bilo je jasno da ovaj posao i nije nimalo lahak kako su to engleski komandanti pretpo­stavljali. Ni nakon hiljada topovskih granata ispaljenih u mjesec dana ne bijaše ostvaren ozbiljniji pomak na bojnom polju.

U ovom su periodu, do 18. marta 1915., utvrđenja na ulaznom dijelu Moreuza na rumelijskoj strani, Seddulbahir i Ertugrul, te Kumkale i Orhanije, na anadolskoj strani, bijahu gotovo potpuno uništena. Ulazna ka­pija bila je otvorena, ali još se nije nazirao ulazak unutra. Kada je osvanu­lo jutro tog 18. marta, niko nije znao sa čime će se susresti na kraju dana. Dan prije, na mjesto admirala Cardena postavljen je admiral De Robeck, i od tada se počelo s primjenjivanjem plana. A primjereno tom planu, u jutarnjim satima 18. marta 1915. godine, saveznička flota, sastavljena od tri divizije, pojavila se na ulazu u Moreuz. Prvom divizijom, ujedno i naj­jačom divizija flote, komandovao je lično admiral De Robeck. Brodovi Queen Elizabeth, Agamemnon, Lord Nelson i Inflexible u 10,30 sati ušli su unutar Moreuza. Za cilj napada odabrana su utvrđenja na obalama. U tim trenucima počele su udarati po njima.

Nakon uspostavljanja ove linije napada, u Moreuz su ušle i francuske krstarice. S osmanlijskog utvrđenja Kumkale dolazila je jaka vatra, koja je remetila plan Saveznika. Nekoliko brodova bilo je oštećeno, dok je francuska krstarica Bouvet potonula za samo tri minute. Sa sobom je na dno ponijela oko 600 članova posade.

Događaji koji se odigraše ovog 18. marta bijahu uzrok zbunjenosti i strahu. Međutim, De Robeck i Churchill, bijahu uvjereni da se samo sa flotom može proći kroz Moreuz pa su nastavili krojiti nove planove.

OPERACIJE NA KOPNU

Neuspjeh pomorske flote u bitki za Čanakkale usmjerio je nade prema kopnenim operacijama. Još 1. marta 1915. godine Grčka je, sa ciljem da zauzme poluostrvo Gelibolu I, ako bude bilo moguće, Istanbul, ponudila Englezima svoje tri divizije. Što se tiče Engleza i Francuza, ova ponuda bi i bila prihvaćena, međutim, ruski car je engleskom izaslaniku dao do zna­nja da ni po koju cijenu neće dozvoliti Grcima da uđu u Istanbul, i tako spriječio realizaciju ovog prijedloga. U Londonu je, pak, trajala rasprava da li da akciju provede sama Flota ili da to učini u sadjejstvu s kopnenim snagama. Na čelu onih što su branili mišljenje da je sudjelovanje kopne­nih snaga neminovno nalazio se Lord Fisher. Međutim, zadnju riječ imao je Lord Kitchener, tadašnji engleski ministar rata.

Da bi na licu mjesta ispitao situaciju, na ratište Čanakkale poslan je general William Birdwood. U izvještaju, koji je 5. marta poslao lordu Kitcheneru, iznio je svoje vjerovanje da flota sama ne može proći kroz Moreuz i da to može uraditi jedino uz jaku podršku s kopna. Ovaj izvje­štaj otklonio je Kitchenerove sumnje. Ubrzo je obznanio da će u Sredoze­mno more poslati 29. diviziju. Osim toga, dodao je još da će i Francuze uvjeriti da i oni pošalju jednu diviziju.

Ovim je formirana jedna vojska koja je zajedno sa Anzac divizijama u Egiptu, brojala sedamdeset hiljada ljudi. Na mjesto komandanta snaga postavljen je Kitchenerov stari prijatelj general Jan Hamilton.

Sve dok Flota ne bude izvela istinski napad, Hamiltonove jedinice neće ulaziti u borbu. Međutim, ako bombardovanje ne uspije, on će izve­sti invaziju na Gelibolu poluostrvo. U slučaju da ostvari uspjeh, na ko­pnu će ostaviti mali broj snaga i krenut će pravo na Istanbul. Postojala je nada da će se u Istanbulu susresti s nekom od ruskih jedinica. S druge, pak, strane, osmanlijska odbrana je, zbog pobjede ostvarene 18. marta, obnovila svoje samopouzdanje i tako cijelom svijetu pokazala da se ne može proći kroz Čanakkale moreuz, nakon čega je turska vojska počela je ubrzanije pripreme. Na čelu 5. armije, formacije koja je osnovana u Čanakkaleu, postavljen je maršal Liman Von Sanders, jedan od mnogo­brojnih visokih njemačkih oficira koji su se, shodno sporazumu između Njemačke i Osmanskog carstva, nalazili u redovima turske vojske. Po stijenama su razvlačene bodljikave prepreke, jedinice su razmještane na strateškim mjestima, praćeni su svaki pokreti savezničkih trupa.

1. BITKA ZA ARIBURNU. U jutro 25. aprila 1915. ratni brodovi, uz jaku topovsku vatru po turskim položajima, iskrcali su na kopno 1500 boraca 1. divizije Anzac korpusa. Uslijed morske struje, na koju prilikom planiranja nisu računali, umjesto u oblast Kabatepe, u 5 sati ujutru, iskr­cali su se na Ariburnu. Uprkos vatri koju otvori jedno tursko odjeljenje s ovih stijena, iskrcane trupe Anzaca napredovale su do određene tačke.

Iskrcavanje ovog prvog talasa okončano je do kasnih poslijepodbevnih sati istoga dana. Međutim, uslijed snažna otpora turskih snaga, Anzaci su pretrpjeli velike gubitke i bili su primorani povući se na samu obalu, na kojoj su preživljavali veoma kritične i neizvjesne trenutke. Ova akcija, koja je počela tog dana i trajala sve do mjeseca augusta 1915. godine, u oblasti Džonkbajir-Kodžačimen-Kabatepe proteći će u uzajamnim napa­dima i krvavim borbama prsa u prsa. U toku ove četvoromjesečne borbe obje strane imale su ogromne gubitke. U augustu je borba dostigla vrhu­nac. Baš kao na Seddulbahiru, vojska Anzaca nije ostvarila svoj cilj, s mje­sta na koje su se iskrcali napredovali su 3-4 kilometra i sve do povlačenja ostali su na tom mjestu.

2. BITKA ZA SEDDULBAHIR. Aprila 25., savezničke snage su, uz jaku podršku pomorske flote, na pet različitih mjesta počele se iskrcavati na poluostrvu Gelibolu. Prvi cilj engleskih i indijskih snaga bio je osva­janje Alčitepea i napredovanje prema platou Kilitbahir. Nakon uništenja tamošnjeg centralnog utvrđenja trebali su ostvariti dominaciju nad ula­znim dijelom Moreuza. Podatak da je po položajima 10. čete 26. puka, koja je branila zaliv Ertugrul, palo 4650 granata jasno pokazuje žestinu neprijateljskog bombardovanja. Uprkos tome, osmanlijske baterije nisu uništene, već su nastavile nanositi teške gubitke engleskim jedinicama, unoseći u njihovim redovima veliku zabunu.

Krvave borbe na liniji Kirte-Kerevizdere-Zigindere trajale su sve do kraja jula i protekle su u napadima turskih jedinica i kontranapadima Sa­veznika. Uglavnom su se napadi odvijali noću, kako bi se izbjegla razorna vatra topova s mora. Bitka za Zigindere, koja je trajala bez prestanka osam dana, izdvaja se kao najkrvavija bitka u ovoj oblasti.

S isticanjem mjeseca augustom bitka u ovoj oblasti poprima oblik rovovske borbe. Savezničke snage ostale su u prostoru od svega 3-4 kilo­metra. Nisu uspjeli osvojiti Alčitepe i Kirte i ovakvo je stanje trajalo, bez promjene, sve do povlačenja.

3. BITKA ZA KUMKALE. Istog tog 25. aprila 1915. godine, u 4 sata ujutro, francuska flota zauzela je borbeni poredak ispred Kumkale. Nakon jake topovske vatre koja je za svoj cilj imala Kumkalu i prostor između Kumkale i Orhanije, francuske jedinice iskrcale su se na kopnu.

Koliko god da je turska jedinica na Kumkali pružila junački otpor protiv bombardovanja i dvije francuske desantne jedinice, bila je pri­morana napustiti ovu tvrđavu i povući se u selo Kumkale, nakon čega se, pojačana samo jednom četom, ova jedinica upustila u kratkotrajnu uličnu borbu s Francuzima. Po cijenu velikih gubitaka i nedostatak mu­nicije, malobrojna osmanlijska formacija uspjela je zaustaviti cijelu nepri­jateljsku operaciju na Kumkale ratištu. Kada su turske jedinice krenule u protunapad, po sokacima kasabe Kumkale počela je borba prsa u prsa. I Francuzi su pojačali svoj otpor. U trenucima najjačeg napada Francuzi su podigli bijeli bajrak. Jedan visoki oficir francuske vojske tražio je da se preda jednom turskom oficiru istoga ranga. Međutim zbog nerazu­mijevanja jezika predaja je propala. Nakon toga Francuzi su se pribrali i ponovo je započeta mjestimična borba. Po cijenu da nanesu i svojim jedinicama gubitke, u trenutku kada su turske i francuske jedinice bile izmiješane jedne u drugu, Flota je otvorila jaku vatru po Kumkali. Nakon toga turske jedinice bile su primorane da se povuku na rezervne položaje. U daljim operacijama Francuzi nisu uspjeli napredovati dalje od stijenja zauzetog na početku operacije. U namjeri da ih zamijene engleskim jedi­nicama, naredbom glavnokomandujućeg Hamiltona, francuske jedinice su, u noći između 26. i 27. aprila 1915. godine, povučene sa Kumkale.

4. POBJEDA NA ANAFARTALARU. Kada ne ostvariše značajniji uspjeh na Seddulbahiru i Ariburnu, u bitkama koje su se vodile u perio­du od 25. do 30. augusta 1915., Saveznici odlučiše zaći za leđa turskim položajima, opkoliti ih i tako osvojiti Čanakkale moreuz. Zato general Hamilton naređuje jednom dijelu svojih trupa da se iskrcaju na obale zaliva Suvla i da u oblasti Anafartalar otvori treći front. Cilj je bio da se osvoje Džonkbajir i Kodžačimen tepe te da se s ovih mjesta spusti u Moreuz. Međutim, planove generala Hamiltona pokvariše malobrojne osmanlijske jedinice predvođene pukovnikom Wilmerom, koji je izuzet­nim manevrisanjem zaustavio početni nalet Saveznika. Ne uspjevši izne­naditi turske jedinice, Saveznici se ukopavaju i tako započinje rovovska borba slična kao i na ostalim ratištima.

Inače, ova pobjeda na Anafartalaru predstavlja ključni moment u sla­manju savezničkog poleta. Nakon toga su i neprijateljski oficiri, prije sve­ga vojnici, bili uvjereni u svoj neuspjeh i samo se čekao dan povlačenja.

5. LJUDSKA STRANA RATA. Kad su u pitanju kopnene operacije u ovom ratu, potrebno je naglasiti jednu veoma bitnu činjenicu. U toku svih ovih napada, Turci su se čvrsto i korektno borili i ispoljili vojničku ljudskost i karakter. Ovo stanje je je isto bilo da je riječ o Seddulbahiru, Kumkali ili Anafartalaru. Za primjer se može uzeti to da Turci nisu otva­rali vatru na šatore Crvenog krsta, na brodske bolnice, na brodove koji su prevozili ranjenike i sl. Međutim, na suprotnoj strani zabilježen je događaj da je jedan saveznički oficir naredio da se zapali baraka u kojoj su se nalazili turski zarobljenici.

Iako su osmanlijski položaji u većini slučajeva bili na brdu a saveznički u dolinama, i pored povoljnih vremenskih prilika, Turci nisu koristili otrovne gasove, nisu trovali izvore vode. Odnos prema zarobljenicima i ranjenicima zbunjivao je Anzake. Vrijedno je spomenuti slučaj kad je jedan turski vojnik natovario na leđa ranjenog engleskog vojnika i, probi­jajući se kroz dim i jaku vatru, ponio ga do engleskih položaja. Ovaj do­gađaj posmatrao je lično glavnokomandujući savezničkih snaga general Jan Hamilton. Kasnije je o ovome pisao i jedan visoki engleski zvaničnik. Naravno, svi ovi primjeri zbunjivali su neprijateljske vojnike, jer im je u sabirnoj bazi u Egiptu i u svojim matičnim zemljama objašanjavano su­protno. Govorili su im da su Osmanlije primitivni, divlji i nemilosrdni. Tek na licu mjesta mnogi su se mogli uvjeriti da njihov neprijatelj nije baš onakav kakvim su ga predstavljali.

Povlačenje

Nakon turske pobjede na Anafartalaru, savezničke nade o prolasku kroz Moreuz i zauzimanju Istanbula počele su se naglo topiti. Uprkos Hamiltonovu insistiranju, na ratište više nije poslan ni jedan vojnik. Čak su dvije divizije povučene sa Čanakkalea i upućene na zapadno ratište. Planovi o povlačenju počeli su se krojiti već krajem augusta 1915. Lord Kitchenner, ministar rata, posljednji put je posjetio ovu oblast i, shva­tivši da više nije ostalo mogućnosti da se probije front na Čanakkaleu, a posebno uvidjevši da je osvajanje Istanbula ostalo samo kao pusta želja, u januaru 1916. godine podnio je komitetu odluku da se trupe sa Čanakkalea povuku na solunski front. Saveznički vojnici su, u periodu od 8. decembra 1915. godine do 9. januara 1916. godine, napustili oblast Čanakkale moreuza.

Operacija povlačenja bila je dobro isplanirana. Vojnici su preduzeli sve potrebne mjere, iza sebe su ostavili različita eksplodirajuća sredstva čak su i noge obavili krpama kako bi bili nečujni. Da ne bi odali dojam o povlačenju otvarali su vatru s prvih linija sve do posljednjeg dana.

A zar Turci nisu znali za povlačenje?

Ovo pitanje bilo je najčešće postavljano pitanje na osmanlijskoj strani. U zvaničnim osmanskim izvorima bilježi se da turska strana ni u kojemm slučaju nije znala za povlačenje. Međutim, postoje dokazi koji govore su­protno. No, iako su turski vojnici znali za savezničko povlačenje, oni ipak nisu ustali u sveopći napad. Iako je bilo moguće da u tim trenucima ne­prijatelju nanesu veliku štetu, odabrali su nenapadanje, jer više nije bilo niti jednog turskog vojnika koji se mogao žrtvovati. Osmanlijska država koja je ratovala na četiri strane imala je potrebu za svakim pojedincem koji je mogao nositi pušku.

NAKON POBJEDE NA ČANAKKALEU

Akcije koje su provođene na moru na Čanakkale ratištu, bez sumnje, ne spadaju u jedan običan pohod ili kakvu jednostavnu bitku. Moreuzi, zajedno sa svojim položajem i historijskom važnošću, u svojstvu crno­morske kapije (Istanbul) i u svojstvu kapije na Egejskom moru (Čanakkale), iz aspekta važnosti koju su posjedovali u prošlosti i koju i danas posjeduju, uvijek su se spominjali zajedno, a također i danas predstavljaju neraskidivu cjelinu. Oba moreuza, ne predstavljaju samo vodene prola­ze ili mostove koji Sredozemno more spajaju sa Crnim morem ili, pak,

Evropu s Azijom, već su mjesto koje sa moreuzima Gibraltarom i Sueckim kanalom povezuju dva velika svjetska mora i dva svjetska kontinenta, i koji, u jednom širem geopolitičkom smislu, i danas čuvaju svoj uticaj na svjetsku politiku i ekonomiju. Zbog toga su ovi turski moreuzi bili ključna tačka u određivanju pravca međunarodnih odnosa.

U periodu prije Prvoga svjetskog rata politika velikih država, kao što je Njemačka i njene aspiracije prema istoku (“Drang Nach Osten”), zatim nastojanja Rusije da se spusti na “topla mora”, te englesko oslanjanje na teoriju “onaj ko vlada morima vlada i cijelim svijetom”, a posebno njena politika sprječavanja Rusije da se spusti na Sredozemno more, svoj zaplet doživjela je u turskim moreuzima. U pitanju neprikosnovene važnosti Moreuza Napoleon je rekao: “Istanbul je jedan ključ. Onaj ko zavlada Istanbulom zavladat će svijetom. Ako Rusija zauzme ^anakkale moreuz, pokucat će na kapije Tulona, Napolija i Korfua.” Ovim riječima Napoleon je otvoreno iznio francusku osjetljivost prema ovom dijelu svijeta. Sa druge strane, rusko gledište nalazi se u jednom izvještaju komandanta generalštaba Kropatkija, u kojem kaže da je najvažniji zadatak Rusije u XX vijeku zauzimanje istanbulskog moreuza.

Želje velikih država za ostvarivanjem dominacije nad Moreuzima bile su uzrok tajnog sukoba koji je započinjao među njima. Najzad, u jednom izvještaju ruskog ministra spoljnjih poslova Sazanova, a koji je također potrvđen od strane Cara, kaže se: “Prelaženje Moreuza u ruke jedne jake države bio bi uzrok prelaženju ekonomskog života cijele južne Rusije pod njen uticaj.” Da bi se to spriječilo predlaže se osvajanje Istanbula. S druge strane, 1911. godine, Engleska i Francuska, saznavši za diplomatsku notu koju je Rusija poslala osmanlijskoj vladi u vezi svojih planova za ovaj dio svijeta, odbile su želje Rusa. Naposljetku, ove ruske želje i pritisci koji su ponavljani u različitim vremenskim periodima, bile su od velikog utica- ja za svrstavanje Osmanske države u red Centralnih sila u toku Prvoga svjetskog rata.

Upravo su ovi tajni sukobi oko Moreuza natjerali Engleze i Francuze da uzmu Istanbul i da prije Rusa zauzmu crnomorski moreuz. Ovo je bio jedan od centralnih razloga za otvaranje ^anakkale ratišta. Pitanje dosta­ve pomoći Rusima u oružju i drugim sredstvima predstavlja samo jedan prividan razlog za pokretanje rata.

Od velikih država koje su imale aspiracije prema ovom dijelu svije­ta Engleska zauzima čelnu poziciju. Naposljetku, engleski ministar flote

Churchill uložio je veliki napor u otvaranju ovog ratišta i bio je veoma uticajan u donošenju odluka. Zaista je on glavni neimar ovog fronta, koji ujedno nije ozbiljno shvatao snagu Turaka i koji je ovaj događaj ocjenji­vao kao jednu “ograničenu akciju kažnjavanja”. Sa pojavom oklopnjača, opremljenih sa najmodernijim oružjem, on je mislio da će Turci odustati od otpora.

1. VOJNI REZULTATI. Pobjedom ostvarenom 18. marta 1915. go­dine propali su, prije svega, planovi englesko-francuske flote za osvaja­njem Istanbula. I to za samo mjesec dana. Tako je nestao strah od gublje­nja ovog grada koji se počeo nazirati u vladinim krugovima i u narodu. Urzo su bila započeta saveznička iskrcavanja na poluostrvu Gelibolu; i tada turski vojnici, koji su mjesecima bili zasipani topovskim granata­ma s najmodernijih oklopnjača, nisu posustali u dugotrajnoj rovovskoj borbi pa su, na kraju, primorali napadače da napuste poluostrvo. Ovim pobjedama osmanlijska vojska je uspjela sačuvati ugled vidno poljuljan u Balkanskim ratovima.

Zatim, pobjeda na Čanakkaleu spriječila je ostvarenje planova save­zničkih zemalja shodno kojima su trebali napasti Njemačku iz pravca jugoistoka i tako postala uzrok produženju rata za još najmanje dvije godine. Pored toga što je Čanakkale moreuz zatvoren za prolaz Rusije i što je samim tim ona ostala bez pomoći saveznika u oružju i ostalim potrepštinama, preko pola miliona engleskih i francuskih vojnika Turska je povukla na sebe i tako olakšala akcije Nijemce na istočnom frontu. Jer, kad se front na Čanakkaleu analizira zajedno s morskim i kopnenim ak­cijama vidi se da su Englezi i Francuzi u toku jedne godine bili primorani na Gelibolu poluostrvu stacionirati više od 500.000 vojnika.

Istina, i gubitak od preko 210.000 vojnika koji su imali Turci pred­stavlja gubitak koji se iz aspekta štete ne može upoređivati sa ostalim ratištima. Praznina koju je ova činjenica proizvela sa stanovništa snage u ljudstvu, ne samo u toku Prvoga svjetskog rata, osjećala se i u borbi Turaka za očuvanje samostalnosti.

2. POLITIČKI REZULTATI. Pobjede u bitki na Čanakkaleu pokazala je da turska nacija nije izgubila snagu koliko god da je carstvo bilo pred svojim raspadom. Pobjedom je spriječeno približavanje zapadnjaka njihovim tadašnjim istočnim saveznicima – Rusiji, što je pripomoglo da ogromna carska Rusija poklekne iznutra pod snažnim udarom boljševičke ideologije.

A da je kojim slučajem osmanlijska odbrana Istanbula ustuknula i da je Moreuz probijen, rat bi bio završen za vrlo kratko vrijeme, pa se, vjerovatno, ni sama Oktobarska revolucija ne bi dogodila. Jer, čak i da je boljševička revolucija planula, bila bi, uz pomoć Engleza i Francuza, brzo ugušena. Time bi Rusi, zajedno sa svojim saveznicima, podijelili pobjedu, zauzeli obećani im Istanbul i Moreuze, te tako ostvarili san o “silasku na otvorena mora”.

Poraz savezničke flote u Moreuzu poljuljao je politički i vojni pre­stiž Engleske i Francuske. Zatamnio imidž Engleske o vojnoj neprikosnovenosti na moru. To je otvorilo put buđenju svijesti o nezavisnosti u mnogim zemljama koje su bile evropske kolonije, što je otvaralo put po­stepenoj promjeni političke karte svijeta. U kolonijama su počeli puhati vjetrovi slobode. Imperijalizam je doživio svoj prvi poraz.

Jedna posebno interesantna strana ove bitke jest i ta da je prijateljstvo nastalo između vojnika dviju zaraćenih strana vremenom počelo rasti. Naprimjer, pripadnici Anzac korpusa, prateći izbliza turske vojnike što su se neštedimice borili na Čanakkaleu, bili u prilici uvjeriti se da njihovi neprijatelji nisu barbari, kako im je govoreno. To je pozitivno uticalo na kasnije dobre političke odnose između Australije i Novog Zelanda s novoformirajućom turskom državom.

Pored vojnog, političkog i ekonomskog uticaja, odbrana Istanbula ima i svoju društvenu pozadinu. Turski narod, koji je u morskim i kopne­nim bitkama na Čanakkaleu izgubio 210.000 ljudi, izgubio je na hiljade obrazovanih kadrova. Prema nezvaničnim procjenama, stradalo je više od 100.000 učitelja, studenata medicine, uopće pismenih ljudi. Tako da se ovaj gubitak, koji predstavlja mozak jedne nacije, kako u toku rata tako i nakon njega, osjetio u velikoj mjeri.[1]

3. BOŠNJAČKA ŽRTVA NA ČANAKKALEU. Osmanlijska država, koja je vodila borbe na Srednjem istoku, Balkanu, Kavkazu, te na još mnogim ratištima, i pored natčovječanske borbe i miliona poginulih i stradalih zauzimala je mjesto u redovima gubitnika. Međutim, uprkos svemu, vezanost balkanskih muslimana za Osmanlije trajala je i tokom Prvog svjetskog rata.

Osmansko carstvo je nakon poraza u Balkanskim ratovima napustilo Sandžak. Uslijedio je Prvi svjetski rat. I pored toga što su veze sandžačkih Bošnjaka s Osmanlijama bile naglo pokidane, na hiljade Sandžaklija, tzv. “đurumlija”, dobrovoljno je pristupilo redovima osmanlijske vojske te na Galiciji ratovalo protiv Rusa. Oni preživjeli prešli su u Anadoliju, priklju­čili se Oslobodilačkom ratu i nastanili se u raznim dijelovima zemlje. Tek mali dio njih uspio je vratiti se u Sandžak.[2] Broj bosanskih i sandžačkih dobrovoljaca koji su došli na ratište Čanakkale, a koji su i nakon toga ostali da se bore, iznosi oko 15.700 ljudi.[3] Svi oni bili su mlađi od dvadeset četiri godine.

Bošnjaci se bili odazvali odbrani Hilafeta, u vrijeme kada su mnoge zemlje i narodi što su se nalazili u sastavu osmanske države okrenuli leđa Carevini. Na čelu onih koji su organizovali ovu vojsku dobrovoljaca nala­zili su se Riza-beg Muratbegović iz Novog Pazara i Ahmet-aga Hamzagić iz Tutina.[4] Borba za Istanbul doživljavana je kao borba za islam. Osim u ljudstvu, Bošnjaci su također pomogli i imetkom. Sakupljeni novac i nakit poslali su Fevzi Čakmak-paši, koji je izvjesno vrijeme obavljao funkciju mutasarrifa u sandžačkom gradu Taslidži (današnja Pljevlja).

Danas se o bošnjačkoj žrtvi na Čanakkaleu, nažalost, jedva da ikoliko zna. Zato, ovaj dio historije, svakako predstavlja jednu neistraženu tačku cjelokupne bošnjačke historije pa, kao takav, zaslužuje djetaljniju historiografsku analizu i prilaz iz više naučnih i polithistorijskih aspekata.

Iz knjige: Mehmed Niyazi Özdemir “ČANAKKALE”   Prijevod s turskoga: Avdija Salković Izdavač: El-Kelimeh, Novi Pazar www.kelimeh.com, 2008. Recenzenti: Hadžem Hajdarević Enes Karić.

“Danak u krvi” neutemeljen je termin kojeg treba izbaciti iz historiografije

Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu organizirao je 12. januara 2017. godine predavanje pod nazivom “Devširma u Bosni u osmanskom periodu: ‘Danak u krvi’ ili privilegija?”. O devširmi i njenim specifičnostima u Bosni govorili su doc. dr. Gülay Yilmaz Diko s Univerziteta Akdeniz i dr. sc. Aladin Husić s Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu. Naglašeno je da je devširma metoda koja datira iz 15. stoljeća kojom su se popunjavali redovi u vojsci i administraciji Osmanskog carstva, a iz dokumenata je poznato da su oficiri iz vojske Osmanskog carstva uzimali mušku djecu iz grčkih, srbijanskih, bugarskih, albanskih i bosanskih porodica.

Postoje mnogi slojevi devširme koji su još uvijek sasvim nepoznati

Ono što je također poznato iz izvora jeste da su djeca odvođena u Istanbul, gdje se pravila dodatna selekcija. Oni talentiraniji i inteligentniji bili bi izabrani i poslani u visoke škole, pa su mogli postati upravitelji čitavih oblasti Osmanskog carstva, a dostizali su i do pozicije velikog vezira. Opće je poznata činjenica da su, osim sultanske pozicije, ako bi bili dovoljno talentirani i sposobni, mladići uzeti devširmom mogli obnašati bilo koju funkciju u Osmanskom carstvu.

Profesorica Gülay Yilmaz Diko kazala je u svom izlaganju kako je godinama proučavala način na koji je funkcionirala devširma, te je došla do zaključka da su informacije koje se trenutno nalaze u enciklopedijama prepune mitova i da jednostavno nisu tačne. “Što sam više proučavala, to sam sve više postajala skeptična kada je u pitanju postojeća literatura o devširmi. Kada pogledamo određene dokumente iz arhiva vezane za devširmu, možemo vidjeti da sam sistem nije kategoriziran, odnosno da ne postoji tačan obrazac i način na koji se vršila devširma koja je varirala s obzirom na regiju u kojoj je vršena. Sistem je bio izuzetno kompleksan i postoje mnogi slojevi devširme koji su još uvijek sasvim neistraženi i nepoznati”, ističe Yilmaz, te dodaje kako su za djecu koja su dovedena, prije nego što su postali vojnici osmanske vojske, postojale razne mogućnosti i prilike gdje su oni mogli pokazati svoj talent i izgraditi karijeru u raznim oblastima, poput radnika u državnim radionicama, na brodovima, u sultanovoj palači, mogli su postati i sultanovi vrtlari u baščama palače.

Na osnovu dokumenta iz 1603. i 1604. godine, 2.604 dječaka tada je uzeto devširmom. Bili su organizirani u 20 grupa, a dolazili su s prostora Rumelije, Bosne, Albanije i Anadolije. U dokumentima su zabilježena imena dječaka, imena njihovih roditelja, fizičke karakteristike, dob i mjesto iz kojeg dolaze. Od ukupno 2.604 mladića, s prostora Bosne dolazi njih 20 posto; 87 posto djece potječe iz muslimanskih porodica, a 13 posto iz nemuslimanskih; dječaci su starosne dobi između 12 i 20 godina, a najviše dječaka imalo je između 15 i 19 godina. Profesorica Yilmaz kaže da je čitav proces trajao 4 mjeseca, a da je tokom svojih istraživanja došla do dokumenata iz kojih se vidi da je devšrima na području Osmanskog carstva vršena svakih 5 do 8 godina. “Najveća greška koja se može naći danas u literaturi jeste da je devširma bila poput nekog spontanog događaja gdje bi vojnici ulazili u sela i nasumično, nasilu uzimali dječake. Dokumenti, s druge strane, svjedoče da je devširma bila sistematski organizirana, poput regrutacije vojnika, gdje su oficiri koji su bili zaduženi za devširmu razgovarali s kadijama, vojvodama, subašama i predstavnicima vlasti iz gradova, sarađivali s njima i dogovarali se na koji način da provedu ovu regrutaciju”, pojasnila je Yilmaz, te istakla da se, kako je vrijeme prolazilo, starosna dob dječaka povećavala, s obzirom na činjenicu da je tehnologija s vremenom uznapredovala. Stoga su upotrebljivana nova oružja za koje je obuka, da bi se koristila, trajala znatno kraće.

Devširma je, ustvari, bila regrutacija, i to najviše muslimanske djece

Dr. sc. Aladin Husić kaže kako je, iz dokumenata iz 16. stoljeća koji su do njega došli, došao do zaključka da se devširma nije uopće tako često radila, već da se tu radilo o intervalima od nekoliko godina, te da nije vršena svake godine kako to u nekim historiografijama stoji. “U svim ovim dokumentima koji se odašilju iz centra vlasti ka periferiji uvijek se, barem kada je Bosna u pitanju, naglašavaju momenti da su to sinovi muslimana, da su obrezani, da se regrutiraju oni koji ne znaju turski i oni koji su nastanjeni tu od davnina. U nekim drugim dokumentima vidi se da je na tom putu od mjesta gdje se djeca prikupljaju do Istanbula bilo pokušaja ubacivanja u te redove, što se izričito naglašava da se nipošto ne dozvoljava. Ovdje želim istaći da je devširma, zapravo, vojna regrutacija i da je vršena u redovima muslimanskog stanovništva s izrazito malim procentom nemuslimanskog stanovništva. Također, treba spomenuti da veliki broj ove djece dolazi iz redova gradskog stanovništva. Sve ovo što je poznato u literaturi kao ‘danak u krvi’ u suštini asocira i, zapravo, predstavlja regrutaciju vojnih obveznika i upravo je regrutacija termin koji bi trebalo primjenjivati u historiografiji. Mislim da moramo konačno početi odbacivati ono što je poznato pod terminom ‘danak u krvi’, koji vrlo ružno zvuči bez obzira na to što ga je evropska, pogotovo balkanska historiografija u potpunosti prihvatila”, upozorava Husić.

Na predavanju je donesen zaključak da bi devširma iz pozicije 21. stoljeća, demokratskog društva i modernog čovjeka mogla izgledati kao barbaski i robovlasnički čin putem kojeg se izrabljivalo društvo i odvođeni mladići u vojsku bez njihove volje. Međutim, iz pozicije čovjeka smještenog u 15. stoljeće i s obzirom na činjenicu na koji su se način ostala, prethodna i tadašnja carstva i države odnosili prema svojim podanicima, devširma bi se u ovom kontekstu posmatrala kao privilegija i metoda gdje su obični mladići iz sela i gradova imali priliku izgraditi karijeru u vojnom, ali i administrativnom dijelu Osmanskog carstva.

Piše: Edib Kadić

Izvor: Stav.ba

Kako se trgovalo u Bosni tokom osmanskog perioda

Piše: Fuad Ohranović, Behar br. 123 – 124

U Bosanski ejalet, koji je bio važna strateška tačka između Istoka i Zapada, dolazila je trgovačka roba sa svih strana svijeta – iz Perzije, Arabije, Indije, Poljske, Češke, Burse, Istanbula, Kaira, Venecije, Dubrovnika, Londona. Putopisci koji su u tom periodu prolazili kroz Sarajevo i druga mjesta svjedočili su o bogatstvu i raznolikosti trgovačke ponude

Osmanskim osvajanjem Bosne 1463. godine, prostor naše domovine postao je dio velikog državnog sistema koji je sa sobom donio mnoge novine. Taj novi sistem i poredak učvršćivan je u narednim decenijama. Osmanska pobjeda na Mohaču 1526. godine definitivno je ‘’ovjerila’’ Balkan kao prostor u kojem neprikosnoveno vlada osmanska kultura i civilizacija.

Stabilizacija osmanske vlasti u prvoj polovini XVI stoljeća pogodovala je ekonomiji i urbanom razvoju. To je bilo vrijeme Gazi Husrev-bega (bosanski sandžakbeg u periodu 1521–1541) koji je svojim graditeljskim poduhvatima i hajratima od Sarajeva napravio veliki šeher. Do kraja XVI stoljeća razvijaju se Mostar, Foča, Novi Pazar, Banja Luka, Pljevlja i druga mjesta. Ličnosti koje su obavljale važne funkcije u Osmanskom carstvu, a koje su bile porijeklom s ovih prostora: Rustem-paša Opuković, Mehmed-paša Sokolović, Mehmed-beg Karađoz, Ferhad-paša Sokolović i mnogi drugi, svojim hajratima i vakufima oblikovali su bosanske čaršije.
Proces širenja islama, urbanizacija te ekonomski procvat, išli su zajedno. Da bi neko mjesto dobilo status kasabe moralo je da ima džamiju u kojoj se obavlja džuma-namaz, te jedan dan u hefti koji bi bio pazarni. Prvi uvjet – džuma-namaz označavao je da u tom mjestu ima dovoljno muslimana, a drugi uvjet – pazarni dan da postoji ekonomski potencijal koji može skupiti dovoljno trgovaca i mušterija.

Po gradovima i važnim putnim komunikacijama grade se mnogi hanovi i karavansaraji u kojima su odsijedali trgovci i putnici. Razlika između hana i karavansaraja bila je u tome što se u hanu plaćalo spavanje, dok je u karavansaraju bilo besplatno, ali se za hranu morao brinuti sam putnik. Pored hanova i karavansaraja, postojale su i musafirhane i konaci. Musafirhane su bile dobrotvorne ustanove koje su održavane sredstvima vakufa. U njima su putnici nalazili konak i hranu potpuno besplatno tri dana. Konaci su bile manje kuće koje su podizane po mahalama i selima gdje nije bilo hanova, kao prenoćište za putnike koji su prolazili. Za ishranu putnika i održavanje konaka brinuli su se lokalni mještani.

Postojali su i posebni trgovački hanovi u kojima su odsijedali isključivo trgovci sa svojom robom. Ti trgovački hanovi postojali su u gotovo svakom većem mjestu. Trgovci na veliko, tzv. toptandžije, svoju robu dovozili su u te hanove, gdje su ih prodavali lokalnim trgovcima – perakendedžijama koji su artikle prodavali lokalnom stanovništvu. Tržišnu inspekciju vršio je nadležni kadija koji je vodio računa o cijenama robe te strogo pazio da se iz određenog mjesta izveze samo višak robe, nakon što se zadovolje potrebe lokalnog stanovništva.

Hanovi su imali velike magaze u kojima se čuvala i skladištila trgovačka roba. Postojale su i posebene magaze otporne na vatru koje su nazivane atešteremin (pravilno atešten emin – sigurne od vatre). Prema opisu našeg velikog historičara rahmetli Hamdije Kreševljakovića, atešteremin magaza postojala je i u čuvenom Morića hanu, sagrađenom u XVII stoljeću: “Kameni zid magaze Morića hana bio je debljine 70-80 cm. Stropovi su bili osigurani od vatre na način da je preko dizme (hrastovih greda) stavljan tanki izolacioni sloj kaše vapna i konjskih fekalija, a preko njega dva-tri sloja ćerpiča u mortu (vezni materijal koji se stvara miješanjem cementa ili razne vrste vapna, vode i agregata / pijeska.) s većim dijelom vapna. Preko ćerpiča dolazio je debeli sloj ilovače na koji dolazi nasip i na kraju drveni pod prostorija na spratu. Konstrukcija stropa između dizme i poda bila je debljine 120 cm”. Ovakve manje magaze građene su i uz dućane na čaršiji. Bile su toliko pouzdane da su znale odolijevati požaru i kad bi izgorio ostatak zgrade.

Centri trgovine u bosanskim čaršijama osmanskog perioda bili su bezistani. U njih se slijevala trgovačka roba sa svih strana svijeta. Do polovine XVII stoljeća, u Sarajevu su bila tri bezistana. Jedan je podigao Mehmed-beg, sin Isa-bega Ishakovića krajem XV ili početkom XVI stoljeća. Nakon što je stradao u požaru 1842. godine nije više obnavljan. Na njegovom mjestu kasnije sagrađeno je oko 60 dućana. Drugi bezistan podigao je bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg, a treći – veliki vezir Rustem-paša Opuković. Oba bezistana su podignuta do sredine XVI stoljeća. U XVII stoljeću postojao je i bezistan u Banjoj Luci, koji je sagrađen poslije 1587. godine. Pripadao je vakufu Ferhat- paše Sokolovića. Izgleda da je uništen u Bečkom ratu (1683–1699) tokom jedne provale austrijske vojske u Banju Luku tokom 1690. godine.

Veliki putopisac Evlija Čelebija, koji je prolazio kroz Bosnu šesdesetih godina XVII stoljeća, dao je vrijedne podatke o privrednim kapacitetima bosanskih gradova. Prema njegovim podacima, u Sarajevu su tada postojala 23 hana, a u čaršiji je bilo 1.080 dućana. U Višegradu je postojao veliki han i 300 dućana koji su bili vakuf Mehmed-paše Sokolovića, a u Banjoj Luci je bilo 300 dućana i bezistan Ferhat- paše Sokolovića. Novi Pazar imao je šest hanova, od kojih je jedan služio i kao bezistan u kojem se mogla kupiti indijska, arapska i perzijska roba. U pazarskoj čaršiji bilo je preko 1.000 dućana. U fočanskoj čaršiji je bilo 540, a u Mostaru 350 dućana.

Osmanski privredni sistem funkcionirao je na način da je svaka sredina ili uža regija većim dijelom svojih privrednih kapaciteta mogla funkcionirati što samostalnije u ekonomskom smislu. Stočari jednog kraja opskrbljivali su mesom i mlijekom lokalno stanovništvo, a na sličan način funkcionirala je i poljoprivreda. Mesari su proizvodnju mesa prilagođavali lokalnim potrebama, od njih su kožu kupovali tabaci koji su je obrađivali, loj je prodavan mumdžijama koji su se bavili proizvodnjom svijeća itd. Višak proizvoda, nakon što su zadovoljene lokalne potrebe, mogao se izvoziti u druge sredine.

U Bosanski ejalet, koji je bio važna strateška tačka između Istoka i Zapada, dolazila je trgovačka roba sa svih strana svijeta – iz Perzije, Arabije, Indije, Poljske, Češke, Burse, Istanbula, Kaira, Venecije, Dubrovnika, Londona. Putopisci koji su u tom periodu prolazili kroz Sarajevo i druga mjesta svjedočili su o bogatstvu i raznolikosti trgovačke ponude. Sarajevo je tokom XVI i XVII stoljeća proživljavalo svoje zlatno doba. U njemu se razvilo oko osamdeset različitih zanata koji su se bavili proizvodnjom i preradom različitih artikala i sirovina. Splićanin Atanasije Grgičević 1628. godine podnio je izvještaj austrijskom caru Ferdinandu II o svom putovanju po Bosni. Napisao je da u Sarajevu ima toliko moćnih trgovaca, koji osim robe imaju gotovine i po 300 000 dukata, jer sva roba koja iz Osmanskog carstva ide za luku Split i koja dolazi iz Splita prolazi kroz Sarajevo.

Slikovit opis Sarajeva dao je i Robert Stenhopes na osnovu svjedočenja plemića Henrika Blanta, koji je 1634. godine boravio u Sarajevu. Između ostalog, zapisao je da se u kožarskoj ulici- Saračima može vidjeti divna roba od raznobojne kože i prekrasna konjska oprema. Hvalio je trgovine s krznom i dućane prepune zlatnog nakita te predmete od srebra koji nimalo ne zaostaju za venecijanskim radovima te vrste. U trgovinama tekstilom vidio je engleske čohe i skupocjene španske i venecijanske kadife.

Obzirom da je prostor Bosne i Hercegovine bio granični pojas Osmanskog carstva, na njemu su se ukrštavali ekonomski interesi ne samo osmanskih trgovaca nego i trgovaca iz susjednih zemalja, najviše iz Mletačke i Dubrovačke Republike. Tokom cijele osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, dubrovački i mletački trgovci dolazili su trgovati na prostore Bosanskog ejaleta. U periodu stabilizacije osmanske vlasti tokom XV i XVI stoljeća, ti strani trgovci bili su važna veza stanovnika Bosne s ostalim evropskim zemljama. Preko dubrovačkih i mletačkih trgovaca, na prostore Bosne i Hercegovine dolazila je roba iz evropskih zemalja, a njihovim posredstvom iz Bosne odlazili su razni artikli iz svih krajeva Osmanskog carstva. Iz Bosne se najviše izvozila prerađena koža te razni kožni proizvodi: obuća, konjska oprema, vosak, ćebad. Izvoženi su i pšenica, stoka, vuna. Uvozile su se tkanine, kahva, duhan, so, šećer, masline, riba itd.

Do Dubrovnika, Splita, Zadra, Drača i drugih jadranskih luka, odakle je išla dalje po svijetu, trgovačka roba transportirana je karavanama, koje su znale brojati i po 300 konja natovarenih raznim trgovačkim artiklima. Interesantno da su u Osmanskom carstvu postojali propisi koji su ograničavali težinu tovara kojeg je mogao nositi jedan konj na 120 oka (oko 150 kg). U izvornim dokumentima prve polovine XVII stoljeća stoji podatak da su se dubrovački trgovci žalili Porti zbog te zakonske odredbe, jer su njihovi konji nosili tovare teže od 120 oka pa su imali problema na osmanskim carinama.

Jačanjem domaćih trgovaca u Bosni, krajem XVI i početkom XVII stoljeća, strani trgovci postali su nepoželjna konkurencija čiji je utjecaj trebalo minimizirati. To jačanje bosanskih trgovaca posebno je pogodilo dubrovačke trgovce koji su imali poseban status i mnoge olakšice u trgovini po Osmanskom carstvu. Domaći trgovci iz Bosanskog ejaleta polahko preuzimaju trgovinu od dubrovačkih i mletačkih trgovaca, ali strani trgovci i dalje ostaju važan faktor u trgovini Bosne. Javljaju se i partnerstva između bosanskih, dubrovačkih i mletačkih trgovaca te njihova zajednička poslovna putovanja u inostranstvo.

Bosanski trgovci najviše su dubrovačkim i mletačkim brodovima putovali po evropskim trgovačkim središtima: Ankoni, Veneciji, Messini, Barletti, Rekanatu, Senigaliji, Lančanu. Bosanski trgovci putovali su i brodovima drugih zemalja: Ankone, Francuske, Đenove, Messine. Trgovina s Ankonom posebno je ojačala nakon početka Kandijskog rata 1645. godine, kada su mletačke luke na jadranskoj obali bile zatvorene.

Zbog višestoljetnih veza između Bosne i Dubrovnika, posebno su bili intenzivni poslovni odnosi između bosanskih i dubrovačkih trgovaca. Bosanski i dubrovački trgovci zajedno su nabavljali robu u inostranstvu i odlazili na sajmove. Godine 1611. dubrovački kožari ugovorili su s kožarima iz Sarajeva i Banje Luke da zajedno nabave kože iz Apulije. Nabavke kože preko Dubrovnika bilo je i 1612. godine, kada je predstavnik sarajevskih trgovaca išao nabaviti kožu u Fođi i Nočeri. Bilo je i problema pa su neki bosanski trgovci uhvaćeni i optuženi da su osmanski špijuni, ali su se nekako spasili. Tih godina bosanski i dubrovački kožari išli su zajedno i na sajam u Lančano.

Bosanski trgovci imali su svoje stalne trgovačke predstavnike u Ankoni i Veneciji. Oni su uglavnom bili katolici porijeklom iz Bosne koji su u tim gradovima bili stalno nastanjeni ili su tamo odlazili na određeni vremenski period. Među njima je bio Matija Andrić, koji je 1607. godine bio poznat kao ‘’Bosanac iz Mletaka’’. Bosanski trgovci Jevreji, također su imali svoje predstavnike i trgovačke partnere po evropskim gradovima.
Tokom cijelog osmanskog perioda, u trgovini Bosne bili su zastupljeni trgovci svih vjera – muslimani, katolici, pravoslavci, jevreji. Svi oni putovali su po evropskim zemljama i trgovali s tamošnjim trgovcima. Ni tada, kao i danas, kapital i interes nisu poznavali granice država i civilizacija. Osmansko carstvo tokom svog postojanja vodilo je mnoge ratove s evropskim zemljama, ali svaki put poslije potpisivanja mira, obostrani interes tjerao je zaraćene strane na što brže uspostavljanje privredne saradnje.

Objavljeno: 14.7.2015.

IZVOR: BEHAR.HR

Vranduk – kapija Bosne koju je samo Sultan Fatih osvojio

Gledano kroz historiju Vranduk predstavlja jednu od najznačajnijih tvrđava u Bosni i Hercegovini. Ona je poznata i kao „kapija Bosne“ ili „ključ Bosne“, jer, kako tvrde Vrandučani, nijedan osvajač nije mogao ući u Bosnu dok ne bi osvojio ovu tvrđavu.

Historičar u muzeju u Zenici Emir Porča kazao je u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) da se Vrandučka tvrđava prvi put spominje 1410. godine u jednom dokumentu u kojem se govori o “dubrovačkim trgovcima koje su ugarski vojnici zarobili pod tvrđavom Vranduk”.

„Može se pretpostavit da su ugarski vojnici bili zaslužni i za gradnju ove tvrđave“, priča Porča. Sasvim je sigurno, tvrdi Porča, da u periodu poslije 1410. godine Vranduk postaje kraljevski grad bosanskih kraljeva. „Veoma je zanimljivo to da je na prostoru od Zenice do Sarajeva bilo više od šest tvrđava, a danas je ostala samo ova Vrandučka“, rekao je Porča.

Osmanlije su, veli, u više navrata opsjedale Vranduk. No, osvojio ga je 1463. godine Sultan Mehmed-han II Fatih kada je Bosna definitivno postala dio Osmanske imperije.

„Vranduk je klasičan primjer bosanske utvrde gdje se brdsko-planinski teren maksimalno iskorištava u defanzivne svrhe. To je jedna mala tvrđava, sa malom unutrašnjom površinom. U njoj je moglo biti stacionirano do 25 stalnih vojnika. No, zahvaljujući svom geostrateškom položaju, Vranduk je predstavljao jedno savršeno defanzivno utvrđenje u širem području centralne Bosne“, istakao je Porča.

Džamija koju su po dolasku u Bosnu izgradili osmanski vojnici i danas gordo stoji. Dakako, nosi ime velikog Sultana Fatiha.

„Džamija sultana Mehmeda Fatiha  je u početku služila za potrebe vojske, a kasnije je postala klasična bošnjačka džamija koja je opstala do današnjih dana. To je, pored džamije u Kraljevoj Sutjesci, jedna od rijetkih džamija koje je u Bosni sagradio Fatih“, ističe naš sugovornik.

Nadalje, Porča ističe da je Vranduk, kada se uzme u obzir njegov položaj u dolini rijeke Bosne, za sjeverne prostore predstavljao kapiju prema centralnoj Bosni. S druge strane, na izlasku iz centralne Bosne to je, također, bila granica.

Treba imati na umu da je tvrđava bila vrlo teško osvojiva u periodu kada je Fatih dolazio na ove prostore.

„Fatih je, kao što znamo, bio veliki osvajač. On je imao veliku i tehnički dobro opremljenu, a moralno jaku vojsku koja je bila u stanju da zauzima i ono što je do tada predstavljalo neosvojivo“, tvrdi Porča za AA.

Zanimljivo je da je i tokom zlokobnog pohoda na Sarajevo 1697. godine i Eugen Savojski izbjegao Vranduk. Savojski je tada, podsjetimo, potpuno spalio glavni grad Bosne i Hercegovine i najveći centar Osmanskog carstva na ovom prostoru. Prolazeći dolinom Bosne od Dobora, nedaleko od današnjeg Doboja, južno od Maglaja, pa do Žepča, Savojski je osvojio sva mjesta na koja je naišao. On sam u svojim zapisima priznaje da je Vranduk „ključ Bosne“ i da tek “ulaze u pravu Bosnu”. Tada se shvatio da neće uspjeti osvojiti Vranduk zahvaljujući njegovom položaju. Bilo je nemoguće topove dovući pred Vranduk pa je tada odlučio da zaobiđe ovu tvrđavu. „U Vranduk se ulaže postepeno. Do sada, nažalost, nije bilo nekog značajnog ulaganja. Davne 1968. godine urađena su posljednja arheološka istraživanja. Tada  su otkriveni temelji Dizdareve kuće. To je kuća u kojoj je stolovao Osmanski zapovjednik tvrđave“, kazao je Porča . Bosanski historičari nadaju će Turska i njeni istraživači pokazati interes za Vranduk, jer je on i dio historije Osmanlija. Kada je u pitanju rekonstrukcija ove tvrđave, posljednji zahvati rađeni su od 2000. do 2002. godine. „Vranduk u velikom broju posjećuju strani turisti. Uglavnom su to posjetioci iz Zapadne Evrope koji tokom posjete BiH žele vidjeti i ovu tvrđavu. Oko 3.000 posjetioca posjeti Vranduk u udarnom dijelu sezone“, rekao je Porča. On je dodao da i učenici, također, rado posjećuju Vranduk jer je veoma pristupačan za razliku od ostalih utvrda u našem okruženju. Na tvrđavi Vranduk se tradicionalno već pet godina održavaju Ramazanske noći.

izvor: akos.ba