Osmanlije su na prostoru bivše Jugoslavije izgradile preko 6.600 javnih objekata

Piše: Kenan Šurković,
glav. i odg. urednik Islamicarts magazina

Praćenje stilskih kretanja i razvoja osmanske arhitekture na Balkanu podudara se sa smjerom teritorijalnog osvajanja tog dijela Evrope od strane Osmanskog carstva. Jugoistočni dijelovi Balkana, veoma rano, već u drugoj polovni 14. stoljeća, bivaju snažnije integrisani u novi civilizacijski krug. Krajnji domet osvajanja na Zapadu bit će dosegnut puno kasnije, krajem 16. stoljeća kada konačno i Bihać postaje dijelom Osmanskog carstva. Danas, naravno, postoje oprečna mišljenja o istinskom doprinosu Osmanlija na Balkanu. Dok je za neke Bosna u tom periodu predstavljala „tamni vilajet“, mnogi historičari se ipak slažu da je veliki dio te historije predstavljalo zlatno doba Bosne, ali i drugih zemalja Balkana. Da su Osmanlije puno ulagale u ovaj region govori i istraživanje turskog historičara Ekrem Hakki Ayverdia koji je u saradnji sa našim historičarima došao do podatka da su na prostoru bivše Jugoslavije Osmanlije izgradile preko 6600 javnih objekata.

U kompletnoj toj građevinskoj djelatnosti nama su svakako najintersantnije džamije. Osmanlije na ovom prostoru nisu zatekle raniju islamsku arhitekturu, pa je područje Balkana za njih bilo idealno mjesto na kojem će razvijati velike građevinske projekte. Veoma je važno istaći da mnoge džamije na Balkanu po svojoj veličini i stilskoj zrelosti ne zaostaju za najboljim istanbulskim ostvarenjima. Na ovim prostorima angažovani su najbolji arhitekti, a i sam Mimar Sinan je na Balkanu izgradio veliki broj građevina. Kruna njegovog rada su svakako Mehmed Karadžoz-begova džamija i most Mehmed-paše Sokolovića.

Na Balkanu su prisutni svi historijski stilovi osmanske arhitekture: bursanski, ranocarigradski, klasični, postklasični stilovi. Najviše džamija bursanskog stila susrećemo u Skoplju. To je inače najraniji stil osmanske arhitekture, a svoj vrhunac je dosegao u prvoj polovini 15. stoljeća kada se i grade poznate džamije u Skoplju, Sultan Muratova (1436.) i Isak-begova (1438.). Kako je vrijeme prolazilo, a osmanska osvajanja sve se više pomicala prema zapadu, tako je i arhitektura mijenja svoj izgled. Džamija Mehmeda II u Prištini (1470.) jedan je od najambicioznijih projekata Osmanlija na Balkanu. To je i jedna od najvećih jednoprostornih kupolnih džamija na Balkanu. Građena je u ranocarigradskom stilu koji je zamijenio bursanski stil odmah poslije zauzimanja Konstatntinopolja. U vrijeme gradnje, ova džamija je po svemu mogla parirati velikim vezirskim džamijama u Istanbulu. Brzo poslije toga u Skoplju se gradi Mustafa-pašina džamija (1492.) koja po ljepoti forme čak nadmašuje pomenutu džamiju u Prištini. Naročito se istiće njen trijem i portal koji je na posebno lijep način ukrašen mukarnasima.

Ako idemo dalje prema zapadu, ulazeći polako u 16. stoljeće dolazimo do džamija koje su se u Bosni gradile u klasičnom stilu. Ipak, i u Bosni je primjetan prelazni period. Džamija koja je građena u maniru ranocarigradske škole, ali koja opet u nekim elementima nagovještava klasični stil, jeste Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu (1530/31.). To je najznačajniji i najpoznatiji objekat osmanske arhitekture na Balkanu. Da je građena u Istanbulu bila bi jedna od najvećih istanbulskih džamija, a taj primat ne bi izgubila do danas. Posebno je interesantan njen autor. Adžem Esir Ali bio je porijeklom Perzijanac i glavni osmanski arhitekta. Iako se o njemu nije mnogo pisalo u naučnoj literaturi, njegov doprinos osmanskoj arhitekturi bio je ogroman. Bio je učitelj Mimara Sinana, koji će ga kasnije nasljediti, a na kojeg je tako snažno uticao da su prva ostvarenja Mimara Sinana u potpunosti prožeta arhitektonskim manirom Adžema Esira Alija. Begova džamija je interesantna i po još nekim detaljima. U njoj se nalazi posljednja velika kompozicija mukarnasa, koja kasnije više neće biti ponavljana u osmanskoj arhitekturi. Što se tiče džamija koje će se kasnije graditi u klasičnom stilu svakako treba izdvojiti sljedeće: Careva (1565.), Ferhad-begova (1562.) i Ali-pašina džamija (1561.), sve u Sarajevu, Karadžoz-begova (1557.) i Koski Mehmed-pašina (1612.) u Mostaru, Šišman Ibrahim-pašina u Počitelju (1563.), Jusuf-pašina u Maglaju (1560.), Sianan-begova u Čajniču (1570.), Aladža džamija u Foči (1550.) i Ferhat-pašina u Banja Luci (1583.).

izvor: Diwan Magazin (januarski broj, 2014.)

Kulturni i historijski značaj Ustikoline

Ustikolina je gradić smješten na glavnoj komunikaciji Foča-Goražde, na lijevoj obali rijeke Drine

Mjesto baštini mnoštvo kulturnih i historijskih znamenitostima o kojima će u narednim redovima biti riječi. Po nekim predanjima mjesto se vezuje za stare Ilire koji su egzistirali na ovim prostorima, na što nas upućuju stare nekropole iz toga, ali i Rimskog perioda .

U historijskim dokumentima Ustikolina se pominje kao važan subjekt Starog Rima, gdje se navodi da je Ustikolina bila poznata po kovnici novca, katedrali, mljekovodu, vodovodu i mostovima, što upućuje na zaključak da je tad Ustikolina imala kulturni, administrativni i politički značaj za cijeli region.

Ostaci iz tog perioda postoje na više mjesta u dolini, a nije rijedak slučaj da mještani doline obrađujući svoja zemljišta nailaze na novac i druge materijalne dokaze iz tursko-osmanskog, ali i iz tog perioda. U donjim Pauncima, naselju kod Ustikoline nalaze se i ostaci male ilirske nekropole koja nas vodi i u period starih Ilira. U periodu prije dolaska Osmanlija u Ustikolini je potpisan veoma ,za to vrijeme, važan trgovinski i carinski ugovor između vodeće plemićke porodice Pavlović i dubrovačke republike. Bitno je spomenuti da je i ugledni bosanski vladar Kulin ban baš sa tom istom dubrovačkom republikom potpisao jedan značajan ugovor za tadašnju bosansku državu. U tom periodu srednjovjekovne bosanske države u Ustikolini je postojala velika pijaca na kojoj se trgovalo raznim robama sa trgovcima koji su dolazili iz drugih krajeva i sistemom trampe (roba za robu) nudila poljoprivredne, suhomesnate, ali i mliječne proizvode, te kožu i tkaninu.

Prije dolaska Osmanlija u brdima oko Ustikoline, ali i u cijelom kraju sadili su se vinogradi, a mjesto je bilo poznato po još nizom različitih zanata, koja su svoj procvat doživjela dolaskom Osmanlija. Na ovom području u vrijeme srednjovjekovne Bosne živjeli su patareni(bogumili), za koje se vezuje i naziv Bošnjaci, odnosno dobri Bošnjani. Kad su Osmanlije 1463. godine došli u selo Jošanicu i prešli u Bosnu, naišli su na oružani otpor dijela Bošnjaka, odnosno bosanske vojske. Ovi sukobi su proizveli nekoliko grobalja na različitim lokacijama, u Jošanici, na Presjeci i drugo, koje i danas možemo vidjeti ako se krećemo pomenutim lokacijama. Kad je sultan Mehmed Fatih došao na područje Ustikoline, u samom naselju su živjela tri brata, ugledne porodice Kujundžić. Dvojica su prihvatila Islam, a treći brat je ostao bogumil. Međutim, sve trojici je sultan poklonio spahiluke i fermane na upravljanje imajući puno povjerenje u njih. Kasnije su ovi Kujundžići dobili naziv Spahići, osim trećeg brata koji je ostao na staroj vjeri. On se nastanio u Ligatima(selu nedaleko od Ustikoline). Kasnije su neki od potomaka pomenute porodice iz Ligata preselili u Foču, gdje su primili pravoslavlje i postali jedni od najpoznatijih zanatlija svoga vremena. Vješti i ugledni.

Prva džamija u Bosni

Po zvaničnom podatku prva džamija na tlu BIH napravljena je u Ustikolini 14448/49 godine. Izgradnju džamije je finansirao Turhan Emin-beg, veoma obrazovana osoba, koja je ostala upamćena po mnogim pozitivnim dobrima koje je učinio za domicijalno bosansko stanovništvo Ustikoline. Da je bio obrazovan i ugledan čovjek govori i podatak da je u jednom vremenu bio imenovan za smanlijskog konzula u Dobrovačkoj republici, a po obavljenom službovanju ponovo se vratio u Ustikolinu. Ostalo je nepoznato gdje je ukopan. 70-tih godina prošlog vijeka grupa arheologa iz Sarajeva tragala je za njegovim mezarom na Presjeci (mjestu iznad Ustikoline). Slijedeći zapisnik o tom istraživanju kaže se da je tom prilikom pronađen samo dio nišana na kome piše ”Turhan”, a drugi dio nije pronađen, te je i dalje ostala tajna mjesta njegovog ukopa. Prolazeći ovim krajevima čuveni putopisac Evlija Čelebija, u drugoj polovici 17 vijeka, pohodio je Ustikolinu i Foču i tom prilikom za Ustikolinu rekao da je tu zatekao 176 kuća, Turhan Emin-begovu džamiju i turbe, te mnoštvo dućana, kujundžiluka i konaka. Ustikolina je imala status kasabe, a u prvom vijeku Turske vladavine imala je veći kulturni i politički značaj od Foče.Evlija navodi da je u Foči zatekao 18 džamija, sahat-kulu, oko 500 dućana i jednu crkvu. I na kraju Evlija konstatuje da se stanovnici, bez obzira da li bili muslimani ili pravoslavci, masovno bave vinogradarstvom. Džamija u Ustikolini je prvobitno zidana od kamena u pravoj četvorini, a sa svake strane zida imala je po četiri prozora, koji su bili izrađeni u arapskom stilu. Munara, podignuta na desnoj strani džamije, sazidana je od tesanog kamena, a na vrhu ispod šerefe oko munare istesane su u kamenu fine šare u obliku čaše(stalaktita). Visina munare bila je skoro identična visine Aladža džamije u Foči. Kako sama džamija, tako i munara bila je pokrivena olovom, a sofa pred džamijom crijepom. Krov džamije i munare mjenjao se vremenom, dočim su temeljni zidovi ostajali isti. U džamiji nije bilo nikakvih šara, osim jedne na zidovima mimbere.

U posljednjem ratu došlo je do rušenja Turhan Emin-begove džamije, koja je velikim entuzijazmom i voljom ovdašnjih vjernika ponovo sagrađena. Trenutno je poznata po visini svoge minareta koji iznosi oko 60 m. U blizini džamije nalazi se mekteb, imamska kuća, abdestahana, gusulhana, te ured medžlisa IZ-e. Oko džamije nalazi se staro groblje, a desno od iste nalazi se turbe u kojem je ukopan Kadri alaj-beg Čengić, koji je bio praotac današnje obitelji Čengića sa Odžaka, koje je udaljeno par kilometara od Ustikoline. Ustikoljani su od ranije bili poznati kao vrlo vrijedni i marljivi ljudi.

Jedan period uz Fočake bili su poznati i po uzgoju vinove loze, a kasnije po sadnji i obradi duhana, ali i po mnogim bitnim zanatima.

Piše: Admir Iković

Izvor: Prepordo.com

Jesu li Osmanlije prodale Bosnu?

Dva procesa u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, međusobno povezana i neodvojiva, ostavila su ogromne posljedice na tu epohu: širenje Ruskog carstva i uzmicanje Osmanskog carstva. Osmanlije su bile primorane napustiti dvije petine teritorije kojom su vladali ostavljajući ondje petinu muslimanskog stanovništva svoje dotadašnje države

Piše: dr. Sedad Bešlija

Nemoguće je govoriti o bosansko-osmanskim odnosima kroz historiju, a da se ne spomene već ustaljena narodna trakavica da su “Osmanlije prodale ili ostavile Bosnu i Bošnjake”. Odgovor na takvu konstataciju nije nimalo lahak, a sagovornik obično očekuje da on bude kratak, jasan i precizan. Međutim, neki odgovori ne mogu biti takvi. Neki zahtijevaju duga objašnjenja, a neka pitanja ostaju otvorena koliko se god objašnjavalo. Ponekad odgovor otvara nova pitanja. Pitanje koje se tretira u ovom tekstu daje upravo takvu vrstu odgovora. Zbog toga će se u narednim rečenicama pokušati odškrinuti vrata odgovora, odnosno dotaći ključnih momenata o ovoj temi.

U širem okviru poznatog “Istočnog pitanja”, austrijski planovi za ovladavanje Bosnom sežu u prvu polovinu 17. stoljeća. Na vojnom se polju taj plan pokušavao realizirati dva puta (od 1697. do 1737. i od 1788. do 1791. godine), ali bezuspješno. U trećem pokušaju, 1878. godine, bio je uspješan i završio je okupacijom Bosne i Hercegovine.

Dva procesa u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, međusobno povezana i neodvojiva, ostavila su ogromne posljedice na cijelu epohu: širenje Ruskog carstva i uzmicanje Osmanskog carstva. Donijela su nezavisnost balkanskim narodima, potom i osmansko-ruski rat, te na koncu propast Osmanskog carstva. Na kraju su Osmanlije bile primorane napustiti dvije petine teritorije kojom su vladali, ostavljajući ondje petinu muslimanskog stanovništva svoje dotadašnje države (približno 5,5 miliona) u carstvu u kojem su muslimani činili njegovu polovinu.

Austrijanci nisu željeli gubiti vrijeme, već su poslali izaslanika u Istanbul samo s jednim zahtjevom: da im se dodijele Bosna i Hercegovina. U suprotnom, prijetili su povlačenjem podrške za sužavanje granica Srbije, Bugarske i Crne Gore. Iako su smatrali da Porta nema drugog izlaza, osim da udovolji njihovim aspiracijama, osmanske službe odbile su ovaj zahtjev.

Odluke Berlinskog kongresa donesene su većinom na privatnim sastancima predstavnika Rusije, Engleske i Austrije. Prije nego su osmanski izaslanici došli na Kongres, osmanska strana dobila je vijest o tome da će austrijski prijedlog biti upućivanje austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu, te je diplomatskim kanalima poslala stav da je to za njih neprihvatljivo i da namjerava, u cilju reda i poretka, u Bosnu poslati komesare koji će oformiti žandarmerijske snage na terenu. Oštro se suprotstavila takvim namjerama izjavivši da Bosna i Hercegovina pripadaju Osmanskom carstvu i da austrijska strana nema nikakva prava na okupaciju navedenih pokrajina.

Nakon što su pregovori prekinuti, pod pritiskom engleskog i njemačkog izaslanstva, osmanski izaslanici 4. jula 1878. godine pročitali su pismo pristiglo iz Istanbula u kojem je stajala rečenica: “Osmanska vlada vrlo ozbiljno prihvata mišljenja u vezi s Kongresom, i smatra da se mogu poduzeti zajedničke akcije na očuvanju mira u Bosni i Hercegovini.” Austrougarski ministar vanjskih poslova grof Andrássy pozdravio je ove riječi, dok je njemački kancelar Bizmark kazao da su od tog trenutka okupacija Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske monarhije i sve odluke u vezi s tim postale zakonite.

Nakon toga, Osmansko carstvo bilo je prisiljeno učiniti teritorijalne ustupke Bugarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Rumuniji, Austriji, Rusiji, Iranu, Grčkoj i Engleskoj.

Član 25. Berlinskog ugovora odnosio se na upravnu poziciju i budućnost Bosne i Hercegovine. Austrijska strana dobila je mandat za privremenu okupaciju Bosne i Hercegovine, uz uvjet da osmanski suverenitet na tom području i dalje traje, a da će pitanje izgradnje puteva u Novopazarskom sandžaku u vojne i trgovačke svrhe te stacioniranje vojnih jedinica na tom području biti predmetom budućih pregovora.

Osim toga, na insistiranje osmanskih izaslanika, potpisan je tajni protokol između osmanske i austrougarske strane, u kojem je navedeno da se nastavlja sultanov suverenitet u Bosni i Hercegovini i da je austrougarsko prisustvo privremeno.

Dakle, tri su osnova razloga zbog koji je Bosna i Hercegovina nakon Berlinskog kongresa osvanula pod austrougarskom okupacijom: interesi velikih sila, vojno-politička slabost Osmanskog carstva, posebno na Balkanu, i unutrašnji nemiri izazvani ustankom protiv osmanske vlasti 1875. godine.

Aneksija i mit o “prodaji” Bosne za 2,5 miliona funti

Tokom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, u centru Osmanskog carstva događale su se krupne promjene. Najveća od njih bila je narastanje novog pokreta koji je svim silama i metodama nastojao svrgnuti s vlasti sultana Abdul Hamida II (1876–1909). Mladoturci, koji su bili privrženi sekularističkoj ideologiji, kakva je tada bila moderna u Francuskoj, te se zalagali za što temeljitije prekidanje veza turskog naroda i države s islamskom kulturom – zapravo za “obračun” s vlastitim nacionalnim identitetom i poviješću – okupljeni u Pokret za jedinstvo i napredak, bunili su balkanske narode na ustanak protiv sultana i raznim pritiscima iznudili proglašenje Ustavnog doba 24. jula 1908. godine.

U tim mjesecima, kada je sultan bio politički oslabljen i kada je bosanskohercegovačkim predstavnicima upućen poziv za učešće u pripremnim radovima osmanskog parlamenta, austrougarska strana koristi priliku i 7. oktobra 1908. godine proglašava aneksiju Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj monarhiji. Prvi protest centralnih osmanskih vlasti protiv aneksije bila je diplomatska nota osmanskog ministarstva vanjskih poslova upućena 8. oktobra 1908. godine u Beč. U decembru mladoturci dobijaju izbore. Na otvaranju osmanskog parlamenta 17. decembra 1908. godine sultan Abdul Hamid II u svom je govoru osudio aneksiju.

Već 27. aprila 1909. godine sultan Abdul Hamid II svrgnut je s vlasti. Osmansko-austrijski sporazum o aneksiji Bosne i Hercegovine organizirali su, ustvari, mladoturci. Njihova uloga u tom procesu bila je ključna. Dakle, ako se može tako kazati, Bosnu nisu “prodale” Osmanlije niti osmanski sultan, već mladoturci koji su bili na ideji antisultanata, a spas tražili u vesternizaciji.

S druge strane, Muslimanska narodna organizacija (MNO), koja je osnovana 6. decembra 1906. godine, predala je u februaru 1909. godine osmanskom parlamentu Memorandum muslimana Bosne i Hercegovine, u kojem su opširno iznijeli šta su sve bosanski muslimani dali Osmanskom carstvu i njegovoj historijskoj ideji. Istakli su opasnost od aneksije koju je “Austrija učinila da nanese smrtne udarce turskoj državi”. Izrazili su očajničku nevjericu da će Osmanlije za nekoliko miliona funti “učiniti bespravnim robljem milion i 400 hiljada svojih najvjernijih podanika”. Dalje je pisalo: “Zar je to mogao vjerovati narod koji je doveden do prosjačkog štapa boreći se za svoju nezavisnost i jednu državu, a da ga ona prodaje za 2,5 miliona funti i preda svoj narod na milost i nemilost dušmana, koji hoće ne samo da ga odnarodi nego da ga potpuno istrijebi. Zar Turska, koja je svaki pedalj zemlje krvlju iskupila, sad kao ustavna država da svoje zemlje prodaje onome ko na njih nema nikakva prava? Zar prodavati potomke Mustafa-paše, Silahdara Jusufa-paše i drugih velikana i prodavati ih onome koji će ih gnječiti dok ne izdahnu? To nije prodaja turskih dobara, već prodaja suverenih prava, prodaja njih samih, prodaja onih koji bijahu uvijek spremni kurban biti za islamsko dobro… Muslimani su uvijek bili spremni sve svoje dati i izginuti za dobro turske carevine. Bili bismo spremni podnijeti i tu sramotu da smo prodani od strane Turske samo kad bismo znali da je ta prodaja po Tursku korisna i da joj nije opasna. Nadamo se da bratski osmanlijski narod neće dopustiti da bosanski muslimani budu prodani. Umjesto 2,5 miliona funti dat ćemo i 10 miliona, pa da ćemo i djecu svoju prodavati, a ne da doživimo tu sramnu prodaju, nego da mjesto austrijskih robova postanemo najvjerniji podanici Osmanske carevine.”

Iz dokumenata pohranjenih u Arhivu Srbije mogu se vidjeti reakcije na aneksiju muslimana koji su živjeli izvan Bosne i Hercegovine. Osmansko-austrijski sporazum o aneksiji od 26. februara 1909. godine izazvao je negativne reakcije muslimana u Pljevljima (Tašlidži) i Sjenici. Prema jednoj izjavi: “Ovdašnji muslimani misle da je Bosna prodata za jednu svotu novca, iako to uzimaju s nevjericom.”

Osmanski dokumenti govore o pozadini navedenog sporazuma i dotiču se pravnog okvira spomenute “prodaje”. Prema osmanskom zakonu o vlasničkopravnim odnosima, Osmansko carstvo ima pravo na poslovanje na jednom broju nekretnina koje se nalaze u Bosni i Hercegovini. Zbog toga se Vlada Austro‑Ugarske, u odredbama sporazuma, obavezala da će u roku od petnaest dana, nakon što sporazum stupi na snagu, na ime kompenzacije za navedene nekretnine, Osmanskoj državi isplatiti 2,5 miliona osmanskih lira.

Navedeni zakon i njegova primjena nije bila stvar specijalno određena samo za Bosnu i Hercegovinu, već se odnosila i na druge pokrajine.

Iako je Osmansko carstvo unutar navedenog pravnog okvira dobilo kompenzaciju, bosanski muslimani podnijeli su to vrlo teško i dovodili je u vezu s faktičkim osmanskim napuštanjem prostora Bosne i Hercegovine. Međutim, treba imati u vidu da su se centralne osmanske vlasti od okupacije 1878. godine pa sve do aneksije 1908. godine grčevito borile za političko očuvanje Bosne i Hercegovine. Pored kritike bosanskomuslimanske strane, koja je na mjestu, treba sagledati i društveno-političke okolnosti u kojima se Osmansko carstvo nalazilo u posljednjoj trećini 19. stoljeća, kao i sve dimenzije promjena koje su se događale na Balkanu u tom periodu. I pored navedenog, legitimno je pitanje zašto su bosanski muslimani u toku trodecenijskog perioda okupacije često bili usamljeni u borbi za vlastiti identitet.

Moguće je da je bosanskim muslimanima aneksija teško pala jer je donijela sa sobom nove povijesne traume, da su osjećali iznevjerenost, prodaju osmanskih vlasti. Međutim, navedeni proces nije nimalo jednostavan, potrebno ga je shvatiti u cijelosti. Floskula koja je preživjela do danas, “Turci su nas (Bošnjake) prodali”, zvuči površno i tendenciozno. Nešto slično kao kada savremene generacije čuju rečenicu: “Alija je u Daytonu prodao pola Bosne.” To je posebna budalaština. Makar dolazila iz usta “učevnih” imena. Potrebno je razumjeti historijske procese. A to je uvijek teža strana priče.

Davno smo naučili da na svijetu nema pravednih ni nepravednih. Ima samo jakih i slabih. Oni jaki osvoje Kuds, Istanbul, dođu pred vrata Beča. Slabe gaze svi. Neprijatelj ih porazi, prisvoji im zemlju, a oni bespomoćno posmatraju. U tome je poenta. Za one koji razumiju.

Izvor: Stav.ba

Da li su Osmanlije palili manastire na Balkanu?

Piše: Husein Živalj

DA LI SU TURCI (MUSLIMANI) PALILI MANASTIRE?

Držimo da nije pošteno, a povrhu da je neistinito ovako generalno optuživati tursku vlast. Možda će se neko pitati što nas je ponukalo da branimo tursku vlast, kad nismo Turci. Branimo je zato što je to bila islamska vlast, a i zato što smo u Bosni upravo mi bosanski  muslimani vodili u tursko doba glavnu riječ.

Da li su doista dolaskom islama u naše krajeve bili srušeni skoro svi samostani u Bosni i Hercegovini?

Odlučno tvrdimo da je vrlo malo od ovoga historijski tačno.

Ne osporavamo da su se ovakve tvrdnje često na ovaj ili onaj način i ranije u raznim varijacijama ponavljale. To je bilo posve u duhu nacionalističke historiografije. Međutim, po našem mišljenju nije dopušteno tako pisati u naše dane, kada se trudimo da budemo uzajamno što tolerantniji i kada su došli na vidjelo dokumenti iz starih turskih arhiva, koji svjedoče sasvim drugačije. Poslije ovoga rata postali su naime pristupačni milionski fondovi stambolskih i ankarskih arhiva, koji historičarima omogućuju bogatu prvorazrednu građu i informacije kao i jedan egzaktan uvid u događaje. A baš je na osnovu te građe dr. Adem Handžić, viši naučni saradnik Orijentalnog instituta u Sarajevu, prilično iscrpno razjasnio u nekoliko svojih radova stanje u kome su se našli katolički manastiri turskim osvojenjem Bosne. Ako se autor napisa u “Glasu koncila” odlučio da ovako teške klevete nabaci na islamsku vlast u našim krajevima, onda je bio uzus da prije prouči stvar i pribavi istinite informacije. Uostalom i da nam nisu dostupni podaci iz turskih arhiva, do sada poznata i pristupačna građa mogla ga je uputiti da razmisli da li je u redu i dalje servirati neupućenim čitaocima ovakve neistine.

Što su pokazala najnovija Handžićeva istraživanja?

Tursko osvojenje zateklo je konkretno u sjeveroistočnoj Bosni 12 katoličkih manastira. Od toga polovica (manastiri u Teočaku, Bijeljini, Bratuncu i dr.) doista je nestala dolaskom Turaka, dok se preostali dio održao do Bečkog rata (slučaj manastira u Koraju, Modrici, Srebrenici i dr.).

Ovakva bilansa doista je bila katastrofalna za katoličku crkvu, no jesu li Turci bili ti koji su srušili te samostane? Da li je netolerancija islama uzrok takvoj žalosnoj sudbini?

Da je ovakvo stanje izraz turske netolerancije prema inovjercima, onda mi ne bismo imali ni pravoslavnih manastira i crkava, ni židovskih hramova (u Sarajevu i Travniku). Gro pravoslavnih manastira je uostalom iz XVI vijeka.

Turska vlast nije kriva katolicima što s novom vlašću nisu našli modus vivendi. A dokaz dobre volje s turske strane bila je sultan Fatihova ahdnama, kao što su prije toga prilikom zauzeća Carigrada regulisali odnos i s pravoslavnom crkvom. Sličnu tragediju kao katolici nakon 1463. doživjeli su Muslimani dolaskom Austro-Ugarske, kada je dobar dio muslimana odselio u Tursku. Poslije turske okupacije to se dešavalo sa bosanskim katolicima. Sultan Fatihova ahdnama i izdata je među ostalim zato da bi spriječila ovaj selidbeni pokret. To se izričito navodi u najstarijoj verziji ahdname.

Povodom masovnih iseljavanja katolika, a još više islamizacijom, pa i drugim konverzijama, dalje novim doseljavanjima te narastanjem gradova mijenja se iz temelja struktura stanovništva. Stanovništvo koje je preostalo u Bosni, i to ne samo muslimansko, počelo je koristiti samostane za svoje vjerske potrebe. To je pojava koja je sasvim logična. Vidimo je i u dalekoj prošlosti, kada su kristijanizacijom paganska svetišta pretvorena u crkve. Tako su neki katolički manastiri pretvoreni u mesdžide, pa i pravoslavne manasitre. Pri tome se događalo da su ti manastiri koji su ostali bez pastve, štaviše, otkupljivani od katolika. Imamo u turskim dokumentima, npr., zabilježen slučaj da su franjevci u Zvorniku u razdoblju od 1533. do 1548. prodavali svoje nekretnine povodom priprema za napuštanje tih krajeva. A onda vidimo mjesto katoličkog samostana u Zvorniku islamski mesdžid.

Proces urbanizacije, kako je to pokazao Handžić, također je bio važan faktor koji je doprinosio nestanku katoličkih manastira, a nikako, tursko rušenje, kako to hoće “Glas koncila”. Tamo gdje se muslimansko naselje razvijalo u blizini samostana, kao što je bio, npr., slučaj u Olovu i Visokom, novi urbani razvitak jednostavno je progutao raniji samostan. Tamo gdje je samostan bio udaljeniji od novoformiranog naselja, kakav je slučaj bio u Srebrenici, samostan nije dolazio u krizu: srebrenički samostan uspio se održati tamo sve do Bečkog rata.

Da se stvar do kraja raščisti, da još nešto kažemo: Bilo je i nasilnih akata, kao što je pretresanje katoličkih manastira i vizitatora! To se, međutim, događalo za vrijeme ratova koje je Turska vodila sa katoličkom Austrijom i katoličkim Mlecima, kada je kršćansko stanovništvo simpatisalo, pa bilo i aktivno na strani neprijatelja Turske. Da učinimo jednu koncesiju “Glasu koncila” time što ćemo pretpostaviti i to da je mogao biti i koji slučaj spaljivanja samostana u vrijeme tih ratova. Znamo nadalje, da su i vizitatori, koji su bih, kako se čini, baš aktivni u doba ovih ratova ili priprema za ove ratove, izvrgavani raznim neprijatnostima, prije svega ličnim pretresanjima. Međutim, obaveza iz ahdname da stranci, predstavnici katoličke crkve, mogu vizitirati katolike, nije nikada dovedena u pitanje. Zašto je dolazilo do represalija, mislimo, da je jasno.

Žalosnoj sudbini katolika, koji su stalno, takoreći sve do austrougarske okupacije, gubili pozicije, najmanje je kriva turska vlast. Dobro je da i inače razmislimo do čega dovodi kurs neprilagođavanja novim tokovima i nevođenja dovoljnog računa o postojećim realnostima. Naravno, prilagodivost i realna politika ne podrazumijeva odricanje od onoga što je esencijalnog karaktera.

A sada, na kraju, kada nam je “Glas koncila” dao povoda da moramo reagirati, da ga upitamo: Šta bi bilo sa tolikim džamijama i drugim bogoštovnim objektima u našim krajevima gdje nije bilo tih toliko omraženih Turaka.

Ipak bi najbolje bilo da jedni drugima ono što nas je razdvajalo zaboravimo.

 Decembar 1970. godine

 Preuzeto iz: Preporod – izbor tekstova: 30 godina: 1970 – 2000. Priredio: Aziz KadribegovićIzdavač: El Kalem 2000. 848 str. tvrdi uvez
izvor: akos.ba