Kada je, preuzevši na sebe grijeh svoga oca, bio prisiljen prebjeći u Bosnu, tadašnji mladi austrijski časnik Mihajlo Latas se skrasio u Banja Luci, stupivši u službu uglednog trgovca Hadži Alijage Bojića. Kao mlad i darovit čovjek, sklopio je brojna poznastva sa osmanskim oficirima, činovnicima i ulemom, učeći turski jezik i arapsko pismo. Počeo se zanimati i za islam, iščitavajući vjersku literaturu, te je naposlijetku i prigrlio ovu vjeru, uzevši ime Omer – po svom učitelju turskog jezika.
Od hadžije Bojića i njegove porodice mladi je Mihajlo/Omer prigrljen poput srodnika, stanujući čak u istoj kući, u jednoj od soba. Posebno prijateljstvo i bliskost je bilo sa Bojićevom majkom, “sijedom hanumom”, koja je vodila domaćinstvo. S njom je često zbijao i šale. Jednom prilikom, tako, kada je starica radila oko ognjišta – Omer joj je iza leđa zapalio petardu, čija ju je eksplozija toliko prepala, da se okrenula i u strahu Omera udarila mašicama po glavi. Udarac je Omeru rasjekao glavu, a hanuma je, vidjevši krv, zaplakala i sama mu zbrinula i povezala ranu.
Prošlo je dosta vremena, Omer je s preporukom svog gazde Bojića napustio Banja Luku. Preko Travnika i Vidina služba ga je odvela sve do Stambola i carske vojske, u kojoj je u narednim godinama izgradio zavidnu karijeru, dosegavši čin mušira (maršala) i titulu paše. Ovjenčan slavom i pobjedama, u Banja Luku se ponovo vratio nakon više od dva desetljeća, na čelu vojske koja je trebala konačno slomiti pobune i omogućiti sprovođenje reformi u Bosni.
Odmah po sastanku sa predstavnicima vlasti i stanovnika, Omer-paša je pitao za Hadži Alijagu Bojića, a saznavši da je još u životu – naredio je svojim gardistima da odu do ostarjelog hadžije i pozovu ga kod mušira na prijem, sve to na svečan način i uz najviše počasti. Svog nekadašnjeg gazdu i dobrotvora Omer-paša je lično dočekao ispred konaka, uvevši ga na gozbu. Obradovalo ga je kada je čuo da je stara hanuma još uvijek živa, premda već u dubokoj starosti. Hadži Alijaga je pozvao Omer-pašu da sutradan posjeti njihov dom, što je ovaj sa zadovoljstvom prihvatio.
Sa pratnjom i bogatim darovima Omer-paša je sutradan stigao pred Hadži Alijaginu kuću, gdje ga je dočekala upravo stara hanuma. Poljubivši joj ruku, Omer-paša je upita: “Draga majko, možeš li prepoznati svog Omera?” – na šta mu starica odgovori: “Moj Omer ima na glavi jedan biljeg. Ako Ti imaš na glavi taj biljeg od mojih maša, onda si ti moj Omer”. Omer-paša tada pridiže fes, ukaza se ožiljak na mjestu nekadašnje posjekotine, a starica, zaplakavši od radosti, zagrli pašu i reče s ushićenjem: “Ti si moj Omer!”
Napomena:
Ovu je zgodu, Više od 75 godina kasnije, od Hadži Alijaginog sina Ibrahimage Bojića zapisao Ademaga Mešić, čuveni tešanjski industrijalac, posjednik i kulturni mecena, objavivši je u časopisu “Novi Behar”.
Izvor: dialogos.ba
Nema komentara:
Objavi komentar