“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, avgust 1992, rano popodne. Kroz magično oko durbina oprezno sam posmatrao ulice.
Vidio sam civile. Uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Vidio sam jednu stariju ženu kako odmiče od česme i jednu ženu sa djetetom, djevojčicom, kako brzo potura balone pod lulu česme…
Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio sam da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. Šta se ona smije, mislio sam, da li se ona to meni smije?!
Ja se tu zlopatim, krvarim u životu bez života, a ona se smije kao da mi prkosi – kako uostalom smije biti toliko zadovoljna i sretna, mislio sam. Nećeš ti meni, vala, rekao mi je neki pakleni glas i ja, u tom trenu, shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska… Zaustavi se, zaustavi se, vikao sam u sebi, ali moj sopstveni prst nije me više slušao…
Nisam više ni nišanio, samo sam osjetio trzaj puške, a onda sam je odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to ličilo na noćnu moru, kao neki san na javi. Ma, tješio sam se, to i jeste neki san, ništa se od toga nije desilo…
Uzeo sam dvogled i pogledao u pravcu česme: djevojčica je ležala na zemlji, u krvi, a njena majka je stajala pored nje, sa urlikom na zgrčenom licu.”
Dio je ovo pisma izvjesnog Predraga O, rođenog Sarajlije koji je u posljednjem ratu prešao na stranu agresora i snajperom ubio devetogodišnju djevojčicu Dijanu.
Predrag je u Beogradu 2000. počinio samoubistvo jer nakon ovog ubistva više nikad nije bio isti, što je priča koju je objavila Slobodna Bosna. Jedne noći je, kaže, vidio djevojčicu koju je ubio i ona ga je pitala: „Zašto si to učinio?“. Od tog dana ga je, kako je napisao u oproštajnom pismu, „utvara nevine djevojčice posjećivala svuda i na svakom mjestu“. Ne mogavši to više podnijeti, odlučio je da se ubije.
Sarajevo će sutra 9. maja, pored Dana pobjede nad fašizmom, obilježiti i Dan sjećanja na djecu ubijenu u ovom gradu za vrijeme opsade od 1992. do 1995. godine.
Nezvanični podaci govore kako je za vrijeme opsade, u Sarajevu ubijeno oko 1,500 mališana. Udruženje roditelja ubijene djece raspolaže sa dokumentacijom od 534 ubijena djeteta. Prva dječija žrtva glavnog grada BiH pala je 2. maja 1992, kada je ubijena Aida, kćerka sarajevskog pisca za djecu Fahrudina Kučuka. Aida je imala šest godina.
Za naš je portal svojevremeno govorila i porodica Mirze Imamovića koji je imao pet godina kada je poginuo i čije su stvari bile izložene 2012. u SARTR-u, na izložbi predmeta djece ubijene tokom opsade u ratnom Sarajevu.
Njegova majka tada nam je citirala poslovicu, po kojoj ‘ono što se pravimo da ne postoji, kao da nije ni bilo’, i zato je bila zahvalna na izložbi. Pričala nam je i kako je Mirza bio divan dječak koji je s ocem redovno išao na utakmice. Kad je poginuo bio je jedinac, a danas ima dvije sestre.
Već godinama iz Udruženja ubijene djece Sarajeva insistiraju na inicijativi pred Tužilaštvom da se pokrene istraga o (planski) ubijanoj sarajevskoj djeci te da se zločinci koji su počinili ove zločine procesuiraju. Dvadeset i dvije godina nakon kraja rata, vrijeme je.
izvor: bosnjaci.agency
Nema komentara:
Objavi komentar