Restaurirana Saburina kuća u Sarajevu: Prikaz kulture življenja u osmanskom periodu

Stambena cjelina Saburina kuća, koja se nalazi na Kovačima, 2006. godine je proglašena nacionalnim spomenikom

  – Stambena cjelina Saburina kuća na Kovačima predstavlja jedan od rijetkih sačuvanih primjera stambene arhitekture osmanskog perioda u Sarajevu, rečeno je na današnjoj manifestaciji povodom završetka sanacije i restauracije objekta Saburina kuća na Kovačima i predstavljanja projekta “Selamluk”, javlja Anadolu Agency (AA).

Gradonačelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić je u obraćanju medijima kazao da su prije dvije godine došli na ideju da se rekonstruiše “Saburina kuća”.

“Radili smo u dvije faze. Ono što nam je ostalo da završimo je avlija koju ćemo raditi na proljeće, ali to je manja investicija u odnosu na do sada uložena sredstva kako eksterijera tako i enterijera”, pojasnio je Hadžibajrić.

Prema njegovim riječima, kuća će biti otvorena za posjetitelje, neće biti zatvorenog tipa i svi turisti će moći posjetiti kuću.

“Ono što je specifično jeste da je kompletan enterijer ostao orginalan. Radi se o specijalnim metodama čišćenja slojeva da bi se došlo do orginalne boje”, pojasnio je Hadžibajrić.

Dodaje da je ovo jedna od rijetkih kuća u kojoj je enterijer sačuvan u ovolikoj mjeri i predstavlja blago ne samo Opštine Stari Grad nego i BiH.

Hadžibajrić pojašnjava da je restauracija rađena samo na muškom dijelu kuće jer je ženski uništen ranije.

Radovi na sanaciji i restauraciji Saburine kuće, koja je 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom, izvođeni su u dvije faze, 2013. i 2014. godine i sama kuća je u potpunosti završena, a preostalo je uređenje avlije i okolnog dijela, što je planirano tokom 2015. godine.

Projekat “Selamluk” pokušat će što autentičnije predstaviti kulturu življenja u Sarajevu u osmanskom periodu kroz prijeme u objektu kojeg krasi izvorni i očuvani stambeni ambijent iz osmanskog perioda, a upravo takva je Saburina kuća.

Kroz “Selamluk” goste će dočekivati seizi i hizmećari u nošnjama koji će ih povesti u minula stoljeća kroz kapije i kapidžike, avlije, magaze, mutfake, selamluke, divanhane i druge odaje, uz bogat tradicionalno-zabavni program. 

Direktor Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo Munib Buljina kazao je medijima da jedna od malog broja očuvanih objekata orijentalnog tipa jeste i Saburina kuća.

“Objekat je izgrađen negdje sredinom 18. stoljeća, pretrpio je nažalost razne promjene, a u današnjem obliku egzistira negdje poslije Drugog svjetskog rata. Sačuvan je samo muški dio, ženski je srušen oko Drugog svjetskog rata”, pojasnio je Buljina.

Saburina kuća je prvobitno bila izgrađena kao stambeni kompleks koji se sastojao od više objekata: Haremluka (ženska kuća), selamluk (muška kuća), uz koji se nalazila velika štala. Svaki od ovih objekata imali su po dvije avlije.

Stambena cjelina Saburina kuća, koja se nalazi na Kovačima, 2006. godine je proglašena nacionalnim spomenikom.

izvor: Anadolija

Agirnas: Rodno mjesto Mimara Sinana koje krije tajnu njegovog graditeljskog dara

Zanat obrađivanja kamena i graditeljstvo u Agirnasu prenosi se s koljena na koljeno, a upravo ovo mjesto daje uvid u to kako je odrastao Mimar Sinan i odakle je iznjedrio graditeljski dar.

Mjesto Agirnas u gradu Kayseriju u centralnoj Turskoj jeste mjesto u kojem je rođen i odrastao slavni osmanski graditelj Mimar Sinan i koje i danas skriva tajne kamenorezarstva i graditeljstva, koje je preko Sinana iznjedrilo nebrojene i neponovljive građevine širom nekadašnjeg Osmanskog carstva, piše Anadolu Agency (AA).

Mjesto Agirnas nalazi se 27 kilometara sjeveroistočno od centra Kayserija, a u njemu živi blizu 3.000 stanovnika. Riječ je o području u kojem preovladavaju vulkanske stijene, što je i osnovni razlog da se tamošnje stanovništvo manje bavi poljoprivredom, a više kamenorezarskim i građevinskim zanatima.

Riječ je o kraju koji je kroz stoljeća iznjedrio brojne vješte majstore i graditelje kamenih objekata, mostova i drugih vrsta građevina. Drevni kamenolomi su uglavnom stavljeni pod zaštitu države, a lokalno stanovništvo je u susjednim selima nastavilo raditi na novim kamenolomima i tako oživljavati zanat svojih predaka.

– Rodna kuća Mimara Sinana

U Arginasu se nalazi niz registriranih historijskih objekata od kamena koji izdržljivošću prkose vremenu i koji su glavni simbol mjesta.

Najupečatljiviji među objektima u uskim ulicama jeste rodna trospratna kuća slavnog Mimara Sinana, koja se danas koristi kao muzej. Kuća s popratnim objektima čini 2.500 metara kvadratnih zatvorenog prostora, a na kamenim zidovima okačene su slike Sinanovih remek djela.

Zanat obrađivanja kamena i graditeljstvo se u tom mjestu u srcu Turske prenosi s koljena na koljeno, a upravo ovo mjesto daje uvid u to kako je odrastao Mimar Sinan i odakle je iznjedrio graditeljski dar.

Sva historijska jezgra mjesta povezana su s lavirintima kamenih zidova koji čine podzemni grad. I u podzemnom spratu kuće Mimara Sinana nalazi se izlaz u galerije i tunele tog podzemnog grada.

–  Tu je rođen Sinanov dar za gradnju

Guverner regije Kayseri Orhan Duzgun je za AA kazao da je Agirnas mjesto u kojem su ljudi živjeli u protekle tri hiljade godina i da je veoma važan centar kamenorezarskog zanata.

On je naglasio da je baš u tom mjestu Mimar Sinan rođen i da je tu naučio osnove zanata zahvaljujući kojem je širom Osmanskog carstva podizao neponovljive građevine, koje su postale spomenici i simboli tih krajeva.

Duzgun ističe da u mjestu stoljećima zajedno žive Turci, Kurdi i Grci, a da su džamija i crkva u centru mjesta jedan od njegovih najljepših simbola solidarnosti i suživota.

Ističući da su vulkanske stijene koje pokrivaju okolicu mjesta dovoljne meke za obradu, a dovoljno čvrste da se ne bi lomile, Duzgun je kazao da su ljudi u nedostatku uvjeta za bavljenje poljoprivredom, stoljećima usavršavali kamenorezarski zanat.

“Ovdašnji ljudi su poznati i po različitim rukotvorinama. Mimar Sinan je ovdje odrastao i već u ranoj mladosti pokazao izuzetan dar za gradnju kamenom”, tvrdi Duzgun.

Duzgun dalje ističe da lokalne vlasti rade na projektima koji će razviti kulturni i historijski turizam u ovom kraju, čija je prednost i to što je blizu velikog grada Kayserija.

“Ovdje dolaze i domaći i strani turisti, ali želimo povećati njihov broj. Radi se na restauracijama objekata i na obnovi podzemnog grada kako bi mu bio vraćen nekadašnji sjaj”, kazao je Duzgun.

I rukovodilac Muzeja “Mimar Sinan” Ahmet Bektas je u razgovoru sa novinarom AA istakao važnost kamenorezarskog i graditeljskog zanata u ovom mjestu.

“Savremenici Mimara Sinana su hljeb vadili iz kamena. I on se po rođenju prvo upoznao s kamenom. Prenosi se da su se tim zanatom bavili i njegov djed, a i njegov otac”, kazao je Bektas.

 izvor: akos.ba/AA

Izrael uništava islamske znamenitosti u Jerusalemu: Javne WC kao vrhunac poniženja

Uništene znamenitosti Izraelci pretvaraju čak u toalete, kao što je slučaj s Marokanskim vratima, što je najveća provokacija i uvreda za Arape i muslimane.

Najopasnija stvar u svemu ovome je da palestinski historijski spomenici u Jerusalemu postepeno nestajuEPA

Facebook

Twitter

Email

Piše: Aseel Jundi

OKUPIRANI JERUSALEM - Stanovnici Jerusalema svakodnevno svjedoče neprestanim pokušajima Izraelaca da judejiziraju okupirani grad i unište njegove islamske i kršćanske znamenitosti i zamijene ih drugima koje nose talmudski pečat.

Okupatorske vlasti su u skorije vrijeme počele pretvarati brojne islamske spomenike i historijske objekte u četvrti Marokanska vrata, koja je udaljena 50 metara zapadno od džamije Al-Aqsa, u javne toalete za Jevreje i strane turiste koji posjećuju trg ispred Zida plača.

Stanovnici Jerusalema ovakav postupak vide kao nezapamćeno poniženje muslimana i Arapa. Ismail Jendoubi kaže: "Prije okupacije Jerusalema ,1967. godine, na ovom području se nalazio oko 360 kuća koje su pripadale porodicama marokanskog, alžirskog i tuniskog porijekla."

Jendoubi, koji je jedan od stanovnika ovoga kraja, dodaje da Izrael još od početka okupacije radi na izmjeni glavnih karakteristika Marokanskih vrata. Dodaje da se s judejizacijom počelo postepeno, nakon čega se ta dinamika ubrzala do te mjere da autohtoni stanovnici ovog mjesta veoma teško prepoznaju nekadašnje simbole ove četvrti.

Planovi za krivotvorenje istine

O pretvaranju znamenitosti ovog grada u javne toalete Jendoubi kaže: "Ovo je najveća uvreda muslimanima i siguran sam da niko neće ništa poduzeti vezano za ovaj problem."

"S kojim pravom se meni zabranjuje, iako sam dijete ove četvrti, da uđem tamo i prošetam, dok je jevrejskim doseljenicima dozvoljeno da unutra obavljaju molitvu, a izraelske vlasti veoma vješto iskrivljuju istinu?", pita se Jendoubi.

Aisha Msalouha (68), koja živi u jednom malom djelu koji je ostao od ove četvrti, kaže: "Naš boravak u onome što je ostalo od nekadašnje četvrti Marokanska vrata ovisi o izraelskim planovima i samo je pitanje vremena do kada će to biti."

No, ona i dalje insistira na tome da ostane u svom rodnom gradu te kaže: "Odrasli smo u ovom kraju, sve dok nije došla okupacija, koja je razbacala jednu porodicu u više različitih država, tako da ova četvrt sada broji samo 45 stanovnika."

S druge strane, glasnogovornik Fondacije al-Aqsa za zadužbinu i baštinu Mahmoud Abu Atta kaže da nedavno otvaranje javnih toaleta spada u dio projekta judejizacije "House of Strauss".

Ističe da su okupatori već završili određene faze ovog projekta te da sada rade dalje užurbanim tempom. Kaže da ovaj projekat obuhvata izgradnju na stotine toaleta, jevrejsku sinagogu, Talmudski centar, izložbene dvorane, policijsku stanicu i dvorište za prijem.

Fond Zida plača

Abu Atta u razgovoru za Al Jazeeru dodaje da će biti otvoren i ured, koji će se zvati Fond za čuvanje nasljeđa Zida plača, kao izravna podružnica ureda izraelskog premijera. Pojašnjava da će veliko dvorište, trenutno u izgradnji, predstavljati glavni ulaz u mrežu tunela, koje izraelski okupatori kopaju ispod džamije Al-Aqsa.

Atta smatra da pretvaranje islamskih spomenika u gradu u javne toalete predstavlja zločin protiv arheologije, povijesti i civilizacije, što treba čuvati i održavati u skladu s međunarodnim zakonima i normama.

Prema riječima stručnjaka za pitanja Jerusalema Jamala Amra, "najopasnija stvar u svemu ovome je ta da palestinski historijski spomenici u Jerusalemu postepeno nestaju."

Dodaje da samo još stari dio Jerusalema pruža dojam o arapskom gradu te, ukoliko se izraelski planovi nastave realizirati ovim tempom, iščeznut će i ti simboli, kao što se desilo s Marokanskim vratima, Hebronom i Novim vratima, gdje se trenutno vrše radovi.

Atta je rekao da se, u slučaju nastavka projekata judejizacije, "niko neće sjećati da je ovim prostorom nekada vladalo Arapsko carstvo, jer Jerusalem iz dana u dan polako blijedi u pogledima muslimana i kršćana."

Izvor: Al Jazeera

Nasuh el-Matrakči: Bošnjački Leonardo da Vinči

Nasuh el-Matrakči ibn Karađoz ibn Abdulah el-Visokavi el-Bosnevija (16. stoljeće) istaknuti je historičar, matematičar, geograf, kartograf, kaligraf, ratnik, mislilac, pisac i umjetnik i kao takav se pojavljuje u turskoj seriji o sultanu Sulejmanu.

Dekretom (1529.) sultana Sulejmana Kanunija proglašen je glavnim vitezom njegovog doba, neusporedivog sa cijelim Carstvom u sferi umjetnosti ratovanja i metodama korišćenja koplja.

Egida: Nasuh el-Matrakči ibn Karađoz ibn Abdulah el-Visokavi el-Bosnevija (16. stoljeće) istaknuti je historičar, matematičar, geograf, kartograf, kaligraf, ratnik, mislilac, pisac i umjetnik. Naše je gore list, tačnije, porijeklom iz Visokog. Poznat je pod imenom Matrakčija- zbog igre matrak koju je izmislio, što u turskom jeziku znači nevjerovatno, te stoga i njegov nadimak znači onaj koji igra (koji je izmislio) nevjerovatnu igru. Matrak je takmičarska igra sa palicom, nazvanom labut ili batina. Svrha ove raširene igre bio je trening ili priprema za rat. Njegov otac i djed bili su, također kao i on, državnici toga doba. Nakon što je regrutovan u Rumeliji od strane osmanskih skauta doveden je u Istanbul gdje je služio nekoliko sultana i tu postao nastavnik u Sultanovoj školi.

PRVI VEZIR

Dekretom (1529.) sultana Sulejmana Kanunija proglašen je glavnim vitezom njegovog doba, neusporedivog sa cijelim Carstvom u sferi umjetnosti ratovanja i metodama korišćenja koplja. Radio je na inženjerskim aspektima proizvodnje oružja demonstrirajući svoj talent kao mašinski konstruktor kada je konstruisao pokretnu tvrđavu napravljenu od papira za proslavu i obilježje sinova sultana Sulejmana na Sultanahmed Atmejdanu na 21. juni, 1529. godine. Prema njegovom opisu svaka tvrđava je imala pet kula i četri kapije. Zidovi su bili dekorisani, topovi i puške su bile montirane na zidove i svaka je kula sadržavala šezdeset naoružanih

muškaraca. Tvrđave su napredovale jedna prema drugoj iz suprotnih smjerova arene. Kada bi se otvorila prva kapija, vojnici sa mačevima bi izlazili, a pratili bi ih vojnici sa buzdovanima u drugom redu, naoružani vojnici sa mačetama i bijelim kapama u trećem redu i na kraju strijelci iz četvrte kapije. Prateći ovaj uspjeh 1529. Nasuh Matrakči je završio svoju knjigu od pet poglavlja Tuhfat al-Ghuzât na temu umjetnost korišćenja i pravljenja oružja. U ovom ilustriranom radu on piše o strijelama, lukovima, mačevima i buzdovanima, i daje informacije o vojnim taktikama i konjici. Također spominje ratne igre, vojnu obuku, prakse i jahačke vještine sa praktičnim referencama za pripadnike konjice. U jednoj od ilustracija za knjigu nacrtao je svoje pokretne kule.

Uzeo je u svoje radove par ekspedicija i skica ili bar nacrta gradova za svoj dokumentarni crtani rad iz stvarnog života. Nacrtao je reljefne mape za svoj rad Bayân-i Manâzil-i Safar-i Iraqayn-i Sultan Süleyman Khan. Ova knjiga sadrži detaljne informacije o sultan Sulejmanovoj prvoj ekspediciji protiv Safavidskog Irana između 1533. i 1536. godine. Matrakčijine ilustracije prikazuju svako mjesto gdje se kraljevska armija ulogorila tokom ekspedicije. Opisao je svaki grad posjećen na ruti od Istanbula do Bagdada preko Tabriza uključujući one gradove koje su držali Safavidi.

OD HISTORIČARA DO MATEMATIČARA

Godine 1520. Matrakči je počeo svoju karijeru kao historičar tako što je napisao prijevod s arapskog na turski, poznatu Et-Taberijevu zbirku hadisa Târih al-Rasûl wa al-Mulûk. Naslov ovog prijevoda je Madžma’ al-tawârikh. Prijevod sadrži tri velika toma. Također je napisao turski dodatak ovom prijevodu kao četvrti tom. Ovo uključuje i historiju Osmanlija od njihovog početka do 1551. godine. Danas imamo prepise od perioda koji se tiče Bajazida II, Selima I i Sulejmana I, kao što su Ta’rikh-i Sultan Bâyezid wa-Sultan Selim, iscratni Ta’rikh-i Sultan Selim, iscratni Ta’rikh Sultan Bayezid, iscrtani Bayân-i Manâzil-i Safar-i Iraqayn-i Sultan Süleyman Khan, (također poznat i kao Majmua’-i Manazil) (1537.), Sulejmanija (između godina 1520. -1537.), Fath-nâme-i Karabughdan (1538), iscrtani Ta’rikh-i Feth-i Shiklos wa Estergon wa Istolnibelgrad (sadrži godine između 1542-1543), i drugi dio Sulejmanije (sadrži godine 1543-1551). Konačno 1550. uz podršku Rustem Paše, poznati Veliki Vezir Sulejman, napisao je drugu verziju Taberijeve zbirke Djâmi’ al-tawârikh kao sažetak originala. Dio jedne velike zbirke Djâmi’ al-tawârikh sadrži događaje vladavine Sulejmana do 1561.g, koja je posvećena Rustem-paši lično.

Na polju matematike Matrakči piše dvije knjige na turskom s ciljem olakšanja posla službenicima sultanovog vijeća i državnih računovođa. Ove dvije knjige su važne u shvatanju razvoja turskog jezika na nivo koji je dovoljan za korišćenje kao matematičkog jezika. One su također važne u sljeđenju historije osmanskih rješenja matematičkih problema za računovođe. Matrakči je napisao svoju prvu knjigu Jamâl al-Kuttâb wa Kamâl al-Hussâb 1517. godine i posvetio je sultanu Selimu I (1512. -1520.). Njegova druga knjiga nosi naslov Umdat al-Hussab fi’l-furûz al-mukaddar bi’l-kulliyat napisana 1533., i bila je proširenje prve knjige. Jamâl al-Kuttâb uključuje dva poglavlja.

Prvo poglavlje o indijskim numeralima, matematičkim operacijama, frakcijama-djeljenju, vagama i mjerenjima. S druge strane, Umtad al-Husab je proširena verzija prethodne knjige iz dva poglavlja. Naslov prvog poglavlja je „razne teme“ koje ima 22 potpoglavlja. Drugo poglavlje je naslovljeno „rješenja za 50 problema“. Neke slike i dijagrami su dodati u ovoj verziji. S ciljem tema spomenutih ova knjiga sadrži težine, mjerenja, mjere, podjele sa proporcijama i geometrijskim metodama, sve važne za računovođe. Poslije svake teme Matrakči daje primjere nudeći nove podjele u mjerenju koje nisu bile do tada poznate.

Kao član administracije Nasuh, se sprijateljio sa Sulejmanom Veličanstvenim na mnogim kampanjama i pažljivo je bilježio događaje i ilustrirao gradove i luke osvojene od strane Osmanlija. Iscrtao je slike svakog velikog grada gdje se armija zaustavljala ili prolazila. Nasuh Matrakči se može porediti sa Leonardom da Vinčijem.

U prvom dijelu 6 osnovnih operacija klasične aritmetike su naročito istražene za pozitivne cjelobrojne i racionalne brojeve. Dodatak je „dvostuka greška“, pravilo korišćeno da se nađe egzaktno rješenje za linearne jednačine je analizirano. U drugom dijelu nekoliko stvari je istraženo. Prema Matrakčiju, ove stvari su rijetko spomenute u prethodnim spisima, ali računovođe ih svakako trebaju naučiti. Knjiga se bavi raznim temama, kao što je nasljedstvo i porezi, važno za računovođe; oni su studirani kroz primjere kalkulacija. Kada je Matrakči napisao drugu knjigu, prva je bila skoro zaboravljena. Dok imamo 15 kopija druge knjige, a samo 4 kopije prve knjige.

Kao Leonardo da Vinči Nasuh

Matrakči je bio važna ličnost na polju opisne geografije. Njegova prva vrijedna spomena knjiga na ovu temu je Bayân-i Manâzil-i Safar Iraqayn (Objašnjenje mjesta kampovanja dvije ekspedicije na Irak). Njegove minijature koje prikazuju puteve koji povezuju Istanbul, Tabriz i Bagdad su kao mape. Njegova historija od 1534. do 1536. godine kampanje na Iran i Irak uključuju duplu foliju oslikavajući Istanbul sa svom svojim savremenim strukturama grada prikazujući značajne detalje. Zlatni Rog nacrtan je vertikalno u centru odvajajući Galata sekciju sa svojim čuvenim tornjem (na lijevo) od gradskog vlasništva (na desnoj strani), koja uključuje glavne građevine kao što je Topkapi Palata, Aja Sofija, At Mejdan (Hipodrom), Veliki Bazar, Staru Palatu i kompleks Mehmed II. Glavni dokumenti u studiji Istanbula (1530.) ilustracija je primjer početka topografije koju je inicirao Nasuh, a koja se nastavlja do dana današnjeg. Kao rezultat Matrakčijeve mape zemlje su smatrane jednakim sa Piri Reis’ Protland pomorskim mapama koje se nalaze u Kitâb-i Bahriye. Druga dva rada Matrakčije sadrže minijature koje su važne iz geografske perspektive. Jedna je nazvana Ta’rikh-i Feth-i Shiklos wa Estergon wa Istolnibelgrad, Matrakči je nacrtao gostionice između Istanbula i Budimpešte, isto kao i gradove Nicu, Tulon i Marsej tokom posjete Barbarose i Osmanske flote sa kojom je došao.

Druga knjiga je nazvana Tarih-i Sultan Bayezid i sadrži miijaturne crteže mjesta koji su spomenuti u tekstu.

Kao član administracije Nasuh se sprijateljio sa Sulejmanom Veličanstvenim na mnogim kampanjama i pažljivo je bilježio događaje i ilustrirao gradove i luke osvojene od strane Osmanlija. Učestvovao je u Mohačkoj bici (1526.) i u dvije Bagdadske ekspedicije Kanunija. Iscrtao je slike svakog velikog grada gdje se armija zaustavljala ili prolazila. Turski historijski institut (Turk Tarih Kurumu) izdao je gradske crteže koje je on napravio tokom ekspedicija (obrađene i izdane od H.G. Yurdaydin, 1976.)

Kada je preselio na dan 28. april 1564. g, bio je glavni u kethüda-yi bargir (kethüdây-i istabl-i ‘âmire /Visoke državne konjušnjice). Nasuh Matrakči se može porediti sa Leonardom da Vinčijem. Dokumentarni film o njemu je napravila Radio-televizija Turske 1978.godine.

piše: Naida Kovačević

izvor: akos.ba

Osmanlije su na prostoru bivše Jugoslavije izgradile preko 6.600 javnih objekata

Piše: Kenan Šurković,
glav. i odg. urednik Islamicarts magazina

Praćenje stilskih kretanja i razvoja osmanske arhitekture na Balkanu podudara se sa smjerom teritorijalnog osvajanja tog dijela Evrope od strane Osmanskog carstva. Jugoistočni dijelovi Balkana, veoma rano, već u drugoj polovni 14. stoljeća, bivaju snažnije integrisani u novi civilizacijski krug. Krajnji domet osvajanja na Zapadu bit će dosegnut puno kasnije, krajem 16. stoljeća kada konačno i Bihać postaje dijelom Osmanskog carstva. Danas, naravno, postoje oprečna mišljenja o istinskom doprinosu Osmanlija na Balkanu. Dok je za neke Bosna u tom periodu predstavljala „tamni vilajet“, mnogi historičari se ipak slažu da je veliki dio te historije predstavljalo zlatno doba Bosne, ali i drugih zemalja Balkana. Da su Osmanlije puno ulagale u ovaj region govori i istraživanje turskog historičara Ekrem Hakki Ayverdia koji je u saradnji sa našim historičarima došao do podatka da su na prostoru bivše Jugoslavije Osmanlije izgradile preko 6600 javnih objekata.

U kompletnoj toj građevinskoj djelatnosti nama su svakako najintersantnije džamije. Osmanlije na ovom prostoru nisu zatekle raniju islamsku arhitekturu, pa je područje Balkana za njih bilo idealno mjesto na kojem će razvijati velike građevinske projekte. Veoma je važno istaći da mnoge džamije na Balkanu po svojoj veličini i stilskoj zrelosti ne zaostaju za najboljim istanbulskim ostvarenjima. Na ovim prostorima angažovani su najbolji arhitekti, a i sam Mimar Sinan je na Balkanu izgradio veliki broj građevina. Kruna njegovog rada su svakako Mehmed Karadžoz-begova džamija i most Mehmed-paše Sokolovića.

Na Balkanu su prisutni svi historijski stilovi osmanske arhitekture: bursanski, ranocarigradski, klasični, postklasični stilovi. Najviše džamija bursanskog stila susrećemo u Skoplju. To je inače najraniji stil osmanske arhitekture, a svoj vrhunac je dosegao u prvoj polovini 15. stoljeća kada se i grade poznate džamije u Skoplju, Sultan Muratova (1436.) i Isak-begova (1438.). Kako je vrijeme prolazilo, a osmanska osvajanja sve se više pomicala prema zapadu, tako je i arhitektura mijenja svoj izgled. Džamija Mehmeda II u Prištini (1470.) jedan je od najambicioznijih projekata Osmanlija na Balkanu. To je i jedna od najvećih jednoprostornih kupolnih džamija na Balkanu. Građena je u ranocarigradskom stilu koji je zamijenio bursanski stil odmah poslije zauzimanja Konstatntinopolja. U vrijeme gradnje, ova džamija je po svemu mogla parirati velikim vezirskim džamijama u Istanbulu. Brzo poslije toga u Skoplju se gradi Mustafa-pašina džamija (1492.) koja po ljepoti forme čak nadmašuje pomenutu džamiju u Prištini. Naročito se istiće njen trijem i portal koji je na posebno lijep način ukrašen mukarnasima.

Ako idemo dalje prema zapadu, ulazeći polako u 16. stoljeće dolazimo do džamija koje su se u Bosni gradile u klasičnom stilu. Ipak, i u Bosni je primjetan prelazni period. Džamija koja je građena u maniru ranocarigradske škole, ali koja opet u nekim elementima nagovještava klasični stil, jeste Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu (1530/31.). To je najznačajniji i najpoznatiji objekat osmanske arhitekture na Balkanu. Da je građena u Istanbulu bila bi jedna od najvećih istanbulskih džamija, a taj primat ne bi izgubila do danas. Posebno je interesantan njen autor. Adžem Esir Ali bio je porijeklom Perzijanac i glavni osmanski arhitekta. Iako se o njemu nije mnogo pisalo u naučnoj literaturi, njegov doprinos osmanskoj arhitekturi bio je ogroman. Bio je učitelj Mimara Sinana, koji će ga kasnije nasljediti, a na kojeg je tako snažno uticao da su prva ostvarenja Mimara Sinana u potpunosti prožeta arhitektonskim manirom Adžema Esira Alija. Begova džamija je interesantna i po još nekim detaljima. U njoj se nalazi posljednja velika kompozicija mukarnasa, koja kasnije više neće biti ponavljana u osmanskoj arhitekturi. Što se tiče džamija koje će se kasnije graditi u klasičnom stilu svakako treba izdvojiti sljedeće: Careva (1565.), Ferhad-begova (1562.) i Ali-pašina džamija (1561.), sve u Sarajevu, Karadžoz-begova (1557.) i Koski Mehmed-pašina (1612.) u Mostaru, Šišman Ibrahim-pašina u Počitelju (1563.), Jusuf-pašina u Maglaju (1560.), Sianan-begova u Čajniču (1570.), Aladža džamija u Foči (1550.) i Ferhat-pašina u Banja Luci (1583.).

izvor: Diwan Magazin (januarski broj, 2014.)

UNESCO obilježava godišnjicu smrti jednog od najslavnijih Bošnjaka Osmanskog carstva

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) uvrstila je u kalendar aktivnosti za ovu godinu i obilježavanje 450. godišnjice smrti naučnika Nasuha Matrakčija. Još nije poznato kako će UNICEF obilježiti ovu godišnjicu, no u samoj najavi vidljivo je da je riječ o matematičaru, povjesničaru, minijaturisti, geografu, kartografu, topografu, kaligrafu i inžinjeru iz 16. stoljeća.

Genijalne metode

Navodi se i da je Matrakči autor dvije knjige o matematici, od kojih se „Umdet-ul Hisab“ spominje kao izvrstan primjer uspješnog spoja matematike i pedagogije. Ovo djelo dokazuje da je on otkrio genijalne metode množenja u matematici. Jedan od značajnih rezultata predstavljenih u ovoj knjizi je metoda rešetke, koja se koristila u Enderun školi, u kojoj je predavao skoro 50 godina prije nego što je Džon Naper (John Napier) predstavio tu metodu zapadnom svijetu.

No, nigdje se ne spominje da je Matrakči porijeklom iz BiH, nego se kao njegova zemlja spominje Turska. O bošnjačkom porijeklu jednog od najvećih mislilaca s kraja 15. i početka 16. stoljeća UNESCO nije upoznat.

No, to nije ni čudno s obzirom na to da su i u BiH rijetki oni koji znaju da korijeni ovog proslavljenog turskog naučnika potječu iz Visokog, iako je Matrakči uvršten i u izbor najuglednijih Bošnjaka koje je pod nazivom „Bošnjačkih 500“ prije nekoliko godina uradio Rijaset Islamske zajednice u BiH.

Napredni studiji

Naš list je već pisao da poznati bh. književnik Zilhad Ključanin detalje o svjetski poznatom Visočaku namjerava ovjekovječiti u svojoj budućoj knjizi. Inače, Matrakči je rođen kao Nasuh Karađoz bin Abdulah el-Bosnavi.

Nadimak Matrakči dobio je nakon što je stvorio takmičarsku igru s palicom pod nazivom „Matrak“, što na turskom znači neprocjenjiva i nevjerovatna, u kojoj je bio izuzetno vješt.

Ne zna se tačna godina Matrakčijevog rođenja, ali se zna da je 1481. godine pohađao Enderun školu za genijalce, u koju je išao i sultan Sulejman Veličanstveni. U Tursku je Matrakči stigao nakon što je regrutiran u osmansku vojsku.

Matrakči se školovao i u Egiptu, gdje je 1520. pohađao napredne studije iz oblasti vojnih nauka. Dekretom iz 1529. sultana Sulejmana proglašen je za glavnog vezira njegovog doba u sferi umjetnosti ratovanja i metodama korištenja koplja.

Nasuh Karađoz bin Abdulah el-Bosnavi umro je 28. aprila 1564. godine u Istanbulu.

Nema ga u bh. udžbenicima, ima u „Sulejmanu Veličanstvenom“

U bh. historijskim udžbenicima, nažalost, nema Nasuha Matrakčija. Počast u zemlji u kojoj je rođen odata mu je jedino imenovanjem jedne ulice u neposrednoj blizini Zavičajnog muzeja u Visokom. Već 18 godina zove se Matrakčijina ulica, ali malo ko i dalje zna da je taj sokak nazvan po jednom od najvećih naučnika i umjetnika jednoga doba, čija djela su ostavila dubokog traga u nauci, umjetnosti, književnosti….

Šira bh. javnost tek pola milenija nakon Matrakčijevog rođenja imala je priliku da ga „upozna“ u popularnoj seriji „Sulejman Veličanstveni“.

izvor: avaz.ba

Deset malo poznatih činjenica o islamskoj umjetnosti u Bosni i Hercegovini

450 godina islamske umjetnosti u BiH 

Jedna od najznačajnijih tradicija bošnjačkog vjerskog i umjetničkog djelovanja bilo je prepisivanje Kur'ana. Od 15. do 20. st. prepisano je na stotine Kur'ana. Nažalost, u 20. st. su po nekim saznanjima, prepisana samo dva

Autor: Kenan Šurković, urednik Islamic Arts Magazine

Prije nego što se bilo šta detaljnije kaže o historijatu islamske umjetnosti u našoj zemlji, važno je da se osvrnemo na pojedine činjenice koje osvjetljavaju fenomen višestoljetne prisutnosti islamske umjetnosti na tlu Evrope, konkretno Balkana, a koje su manje poznate široj javnosti..

1. Islamska umjetnost je preko 450 godina bila najdominantniji vid umjetničkog izražavanja u Bosni i kao takva se zadržala sve do tridesetih godina prošlog stoljeća kada se pojavljuju prvi akademski slikari Bošnjaci.

2. Na tlu Balkana se za vrijeme osmanske uprave izgradilo preko 6500 javnih objekata (većim dijelom u Bosni), što predstavlja apotezu mišljenju da je Austro-Ugarska za kratko vrijeme izgradila više nego su to Osmanlije za nekoliko stoljeća vladavine.

3. Tri najveća i najznačajnija gradska centra osmanskog perioda na Balkanu bili su Sarajevo, Beograd i Skoplje. U jednom periodu Beograd je imao oko 160 džamija, 40 više od Sarajeva.

4. Pojedine građevine za koje smatramo da su podizane za vrijeme austro-ugarske uprave, ustvari su građene u osmanskom periodu. Najbolji primjer za to je rezidencija Konak u Sarajevu.

5. Islamska umjetnost je na ovim prostorima bila prisutna desetinama godina prije zvaničnog pada Bosne 1463. godine. Postoje dokazi da su se mnogi Bošnjaci i prije ovog datuma bavili islamskom kaligrafijom.

6. Bošnjaci su bili najveći pokrovitelji islamske umjetnosti u Osmanskom carstvu 16. st. Neke od najvećih i najpoznatijih džamija u Istanbulu gradili su bošnjački begovi, paše i veziri.

Ovdje posebno trebamo izdvojiti dvije džamije Mehmed-paše Sokolovića, zatim čuvenu Rustem-pašinu džamiju, Sinan-pašinu, Atik Ali-pašinu, Ibrahimpašinu i mnoge druge bez kojih se današnji Istanbul ne može ni zamisliti.

ISLAMSKA UMJETNOST JE NA OVIM PROSTORIMA BILA PRISUTNA DESETINAMA GODINA PRIJE ZVANIČNOG PADA BOSNE 1463. GODINE. POSTOJE DOKAZI DA SU SE MNOGI BOŠNJACI I PRIJE OVOG DATUMA BAVILI ISLAMSKOM KALIGRAFIJOM

7. Osnivači osmanske minijature bili su Bošnjaci, Nakaš Osman i Nasuh Matrakči. Prvi je bio rodom iz Sarajeva i bio je glavni majstor carske umjetničke radionice, dok je Matrakči bio rodom iz Visokog i smatran je najvećim genijem svog vremena, s obzirom da se veoma uspješno bavio različitim naukama. Između ostalog, izmislio je i novi kaligrafski stil baziran na talikpismu.

8. Osmanska umjetnost je i nacionalna umjetnost Bošnjaka iz razloga što su naši umjetnici učestvovali u njenom formiranju i razvoju.

9. Jedna od najvećih i najznačajnijih zbirki perzijsko-islamske umjetnosti na svijetu nalazi se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a Gazi Husrevbegova biblioteka posjeduje jednu od najvećih zbirki islamskih rukopisa u Evropi.

10. Jedna od najznačajnijih tradicija bošnjačkog vjerskog i umjetničkog djelovanja bilo je prepisivanje Kur’ana. Od 15. do 20. st. prepisano je na stotine Kur’ana. Nažalost, u 20. st. su po nekim saznanjima, prepisana samo dva.

izvor: akos.ba/saff.ba