S najviših planinskih vrhova BiH: Maglić – balkanski Yellowston

Piše: Tim Clancy

Kenan i Elma su bili zadovoljni dugim pješačenjem kroz Nacionalni park Durmitor u Crnoj Gori. Osvojili su i zvanični i nezvanični najviši vrh u Crnoj Gori - Zlu Kolatu na visini od 2.534 m, vrh koji se nalazi na granici s Albanijom (te se stoga ne smatra najvišim vrhom) i Bobotov Kuk na visini od 2.523 metra.

Tim se sada kretao u smjeru sjeverozapada prema sestrinskom Nacionalnom parku Sutjeska u susjednoj Bosni i Hercegovini – balkanskom Yellowstoneu, u namjeri da osvoje i njegov najviši vrh.

Ovaj park proglašen je nacionalnim parkom 1962. godine. Nacionalni parkovi u bivšoj Jugoslaviji, kao i u većem dijelu Istočne Evrope, nisu uvijek slijedili zapadnjačke konzervacijske norme.

Mali dio parka, blizu 17.500 hektara, predstavlja strogo zaštićenu zonu. Daleko veći dio, koji i dalje potpada pod nadležnost i upravu parka, uživa određeni stepen zaštite, koji je po našem skromnom mišljenju nedovoljan.

Pa, ipak, ovo divlje pogranično područje ima najveću bioraznolikost u državi, najviši vrh i posljednju preostalu prašumu u Evropi. Nimalo loš rezime.

Većina Bosanaca i Hercegovaca Nacionalni park Sutjeska posjećuje zbog njegovog historijskog značaja, a ne zbog nevjerovatne prirode. Ovdje su Titovi partizani, pokazavši briljantnu tehniku gerilskog ratovanja, uspjeli uteći bolje opremljenoj njemačkoj vojsci u planinskim predjelima istočne Bosne za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Upravo zbog ovog razloga park svake godine posjete desetine hiljada ljudi. Dolaze da odaju počast palim borcima, koji su omogućili rađanje i kasniji uspjeh Jugoslavije. Međutim, malobrojni znaju da je ovaj predio nevjerovatne prirodne ljepote među najstarijim i najljepšim predjelima u jugoistočnoj Evropi.

Najviši vrh Bosne i Hercegovine, planina Maglić (od magla, maglovit) visoka 2.386 metara, opravdala je ime koje nosi. Nakon brojnih sunčanih dana koji su ih pratili u Crnoj Gori, nad Kenanom i Elmom nadvili su se oblaci koji su se zadržali do kraja dana.

Ovu rutu su počeli u Prijevoru koji se nalazi iznad prašume Perućice. Do Trnovačkog jezera su pješačili nešto više od sat vremena, a zatim su se popeli na krov Bosne. Ispod visokih vrhova Maglića pruža se jedna od posljednjih preostalih prašuma u Evropi Perućica. za koju naučnici kažu da je stara 20.000 godina.

Ova raskošna, zelena oaza predstavlja utočište za medvjede, jelene, divokoze, vukove i desetine drugih životinjskih i biljnih vrsta. Ovom dijelu se može pristupiti samo u pratnji vodiča parka.

Drugog dana u parku naš tim je posjetio Zelengoru. I ova planina je opravdala ime koje nosi. Obronci Zelengore, zeleni poput trave, predstavljaju duge i zahtjevne planinarske ture. Međutim, ova planina je nekako blaga.

Iako ima nekoliko vrhova koji premašuju 2.000 metara, staza nije nazubljena i strma kao Maglić na istoku.

Sunce se vratilo kada su krenuli prema Bregoču, najvišem vrhu Zelengore, visokom 2.014 metara. Uživali su u svakom trenutku.

Jugozapadna strana parka omeđena je zelenim vrhovima Zelengore. Prošarana je planinskim jezerima, livadama i prekrasnim šumama smrče, hrasta, bukve i crnog bora. Područje u blizini jezera Donje Bare na Zelengori bilo je Titovo omiljeno mjesto za lov.

Njegova vila, koja je uništena u posljednjem ratu, bila je smještena na obali jezera Donje Bare. Omiljeno je pojilište za medvjede i divlje svinje. Predstavlja, također, utočište za najveću bosanskohercegovačku populaciju divokoza.

Kenan i Elma nisu uspjeli vidjeti niti jedno od ovih stvorenja, ali nisu otišli „praznih ruku“. Prošli su dijelom na kojem su partizani utekli njemačkoj vojsci. Popeli su se na najviši vrh Bosne i Hercegovine i počeli su turu najdužim dijelom dinarskih Alpa.

Treskavica

Staza Via Dinarica se od Nacionalnog parka Sutjeska nastavlja prema sjeverozapadu i vodi ka općinama Kalinovik i Trnovo. U prijeratnom periodu Treskavica je bila jedna od omiljenih lokacija za planinarenje u državi. Iako je i dalje popularna među pripadnicima starije generacije, koja poznaje ovu planinu ukrašenu jezerima, novoj generaciji avanturista uglavnom je nepoznata. zbog rata s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Iz tog razloga Treskavica predstavlja zonu „u koju se ne zalazi ako je ne poznajete dobro“.

Jedan od izazova Via Dinarice na Kosovu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj je osigurati da staza bude sigurna u pogledu mina. Iako je to činjenica kojom se niko ne hvali, u predjelu Dinarice postoje planinski masivi koji nose prokletstvo rata.

Treskavica je, nažalost, jedna od njih. Kenanovo iskustvo u treniranju pasa koji otkrivaju mine i poznavanje situacije vezane za mine je još jedan razlog zbog kojeg je on savršena osoba za ovaj posao. Postoje brojne staze koje su dobro označene i zvanično očišćene od mina. Kenan ih dobro poznaje.

Vješto je vodio Elmu kroz pejzaže jedne od najljepših planina u Bosni i Hercegovini i na još jedan vrh koji je smješten na osovini bijele staze - Malu ćabu, na visini od 2.086 metara. Planinarenje na Treskavici je izvanredno iskustvo.

Planina je prošarana krasnim jezerima i s nje se, zbog središnje pozicije, pruža divan pogled u svakom smjeru.

Treskavica predstavlja ključnu poveznicu između Nacionalnog parka Sutjeska i Bjelašnice. Ovaj prevoj ih je zadržao u visokim i udaljenim planinama i dalje od prvog grada na stazi, Sarajeva.   

Bjelašnica

Bjelašnica je bila domaćin zimskih Olimpijskih igara 1984. godine. Ima veliku nostalgičnu vrijednost za gotovo sve bivše Jugoslovene i za sve Sarajlije.

Iskreno govoreći, skijaški centar ne izgleda kao u dane stare slave, ali Kenan i Elma nisu došli zbog skijanja. Bar ne sada. Nakon što su se preko noći lijepo odmorili u planinarskom domu Bijele vode, kojeg vodi Planinarsko društvo Željezničar, krenuli su prema krajnjem cilju, drevnom selu Lukomir.

Iz Umoljana su se zaputili kanjonom Rakitnice, jednim od najmanje istraženih u Evropi, pa južno prema ovom srednjovjekovnom naselju. Ovakva mjesta izdvajaju Via Dinaricu od ostalih velikih staza.

I upravo se u mjestima poput ovog Via Dinarica doima najpotrebnijom. Pastirske zajednice planinskih gorja na koje smo naišli ovako žive stotinama godina. Iako je selo pošteđeno ratnih razaranja i dalje predstavlja najizolovanije naselje u BiH sa najvećom nadmorskom visinom. 

Lokalno stanovništvo je, stoga, suočeno sa brojnim izazovima. Zbog rata i ekonomskih problema većina stanovništva je pobjegla prema urbanim naseljima u blizini Sarajeva i Konjica.

Povratak staraca

Kada je povratak bio moguć, u selo svojih predaka su se vratili uglavnom vratili stari ljudi. Međutim, s obzirom na to da nema škola, bolnica i druge infrastukture, Lukomir je savršen primjer koji pokazuje do koje mjere je ugrožen tradicionalni planinski način života.

Kenana i Elmu su dobro ugostili, kako je i običaj u Lukomiru. Izuzev nekoliko veoma upornih nana, koje su im pokušale dati ručno pletene vunene čarape, Lukomir predstavlja oazu mira. 

Ugostili su ih Vejsil i Rahima Čomor. Vejsil, koji je pastir, uvijek nešto rezbari u drvetu. To mu je hobi u kojem je izuzetno vješt. Njegova nasmijana supruga Rahima počastila ih je kafom.

Elma se šetala kroz selo u potrazi za dobrim fotografijama, dok je Kenan razgovarao o vremenu i o uslovima na stazi sa Vejsilom, koji je u poznim godinama.

Kada je došao Benjo da im pomogne s pakovanjem opreme, spakovali su se i zaputili prema Sarajevu, što je prva pauza nakon gotovo četiri sedmice i jedina prilika da spavaju u vlastitim krevetima do kraja putovanja.

Izvor: Al Jazeera

Livanjski “divlji” konji: Prirodni fenomen i atrakcija

Svi oni koji su se ovih dana zaputili magistralnim putem M-16, na dionici između Kupresa i Livna niže prevoja Borova Glava, nerijetko su mogli biti sudionici otežanog odvijanja saobraćaja ili njegove djelimične potpune obustave. Iako su je temperatura ispod nule i veliki su sniježni nanosi, razlog takvog stanja nije snijeg, već konji na putu.

Zbog grupe livanjskih “divljih” konja, koji su sišli na magistralni put kako bi sa oboda ceste lizali so, saobraćaj se odvijao usporeno.

– Nesvakidašnji prizori na cesti –

 Iako, su u drugim situacijama vozači gotovo uvijek nervozni i trube zbog takvog stanja, na magistralnom putu kod Borove Glave posve je drugačije. Svi putnici, učesnici u saobraćaju, raduju se susretu sa livanjskim “divljim” konjima te ovu rijetku priliku koriste za fotografisanje.  

“To je problem koji mi pokušavamo da riješimo. Da ih otjeramo od ceste. Veliki je rizik, mogu da stradaju. Godinama je to slučaj da u zimskom periodu u noćnim satima dežuramo na tom potezu da ih odmaknemo od ceste. Ipak, njima je to dugogodišnja navika, da dolaze u tom periodu da ližu so na cesti koju firme koje održavaju cestu bacaju zbog zimskih uvjeta. Konju je so potrebna cijelu godinu, a u zimskom periodu najviše”, ističe naš ljubazni domaćin Željko Krišto, tajnik Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava, koje vodi brigu o livanjskim “divljim” konjima.   

Ekipa Anadolu Agency je između naselja Potočani i Zagoričani, u istočnom dijelu općine Livno, na oko 920 metara nadmorske visine, u blizini izvora Vrbovnik, u jutarnjim satima zatekla grupu od najmanje pedesetak livanjskih “divljih” konja kako pasu. Ukupno, na potezu od oko 140 kilometara kvadratnih na kojem obitavaju livanjski “divlji” konji na brdu zvanom Kruzi, na predjelu od Koričina do Borove Glave ima ukupno sedam sličnih grupa po brojnosti. Tu su nešto više od sedmicu dana. 

“Vidimo jednu poveću grupu livanjskih divljih konja koja se zbog vremenskih uvjeta, sada je dosta velik snijeg, pomjerila prema ovamo, prema toplijim dijelovima. Imaju trave za ispašu, vode. Ove dane provode tu”, naveo je Krišto. 

Livanjski “divlji” konji godinama su bili prepušteni sami sebi, odnosno grupi volontera – entuzijasta  Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava, a često su stradavali na magistralnom putu od nesavjesnih vozača pri velikim brzinama. 

To stanje se promijenilo u dugoj polovini 2009. godine kada je Općina Livno donijela odluku da livanjske “divlje” konje stavi pod zaštitu. 

– Pod zaštitom općine Livno od 2009. godine –

“Odluka Općinskog vijeća Livno je donesena 16. prosinca 2009. godine. Ovih dana će biti pet godina kako se ona primjenjuje. Koliko je ona dala rezultata može se vidjeti, usporedbe radi, samo na osnovi brojnog stanja: prije pet godina bilo je 167 livanjskih divljih konja, a prošle godine je završilo sa 353. Samo brojno stanje pokazuje da se dosta napravilo na terenu. Što se tiče stradavanja na magistralnom putu, 2013. i 2014. nije ga bilo. Nadamo se da ga neće biti ni ove godine”, navodi Krišto.  

Osim što su se spustili niže zbog niskih temperatura, zimski period je za livanjske “divlje” konje karakterističan i po dvije veoma važne stvari: imaju dužu dlaku zbog zime, koju na proljeće mijenjaju, a ovo je vrijeme i kada počinje dolaziti podmladak.

Volonteri Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava prije par dana evidentirali su dva mladunčeta – ždrijebeta, a prilikom dolaska ekipe AA ukazalo se i treće. Tajnik društva kaže kako se ždrijebad vrlo brzo nakon okota nađu na nogama uz svoju majku. Zbog mogućnosti brze promjene boje dlake, identificiraju ih prema boji kobile.  

“Ovo je vrijeme i kada počinje dolaziti podmladak. I sve će biti tako do polovine studenog kada se posljednja kobila oždrijebi. Po našoj procjeni trebalo bi biti između 55 i 60 nove ždrijebadi ove godine”, navodi Krišto. 

Dodaje kako ih je prošle godine bilo 59. 

Livanjski “divlji” konji će se još neko vrijeme najvjerovatnije zadržati u nizini, nerijetko i uz magistralnu cestu. 

“Dok god ima snijega u ovom rubnom dijelu Krug planine, oni ga izbjegavaju. Ovdje traže hranu. A, čim pođe snijeg odlaziti, kopniti, oni se pomjeraju u svoje prirodno stanište”, ističe Krišto. 

Dok livanjski “divlji” konji budu u nizini, volonteri Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava će im osiguravati slobodu kretanja magistralnim putem, zatim so i ostale minerale i hranu koja im je potrebna.

“Međutim, mi pokušavamo što više ostaviti ih u onoj poziciji prirodnijoj, ne da mi učimo da ih hranimo, nego da se oni sami snalaze. U zimskom periodu osiguramo po nekoliko tona soli koje držimo u planini, čisto da ih što više odmaknemo od puta. Problem je dugogodišnja navika, jer oni imaju stvarno naviku da dolaze na magistralni put. Pokušavamo ih nekako odviknuti”, priča Krišto.

Najteže je noću, navodi, posebno kada su noći vedre. Tada se, naglašava naš sagovornik, livanjski “divlji” konji obavezno nalaze na magistralnom putu i ližu so. Volonteri tog trenutka stupaju u akciju i dolaze na teren, te i uz pomoć upaljenih rotacionih svjetala na autima pokušavaju ih pomjeriti prema planinskim dijelovima. 

Interesantno je, veli Krišto, da oni svojim nastankom nisu bili divlji konji. Bili su obični pitomi konji koje su ljudi držali baš u rubnim selima Potočani, Zagoričani, Begovača, odnosno rubnim sela livanjske općine koja gravitiraju Krug planini. Koristili su ih u to vrijeme za rad: prevoz, transport, oranja… No, dolaskom mehanizacije prije 40-ak ili 50-ak godina konji su postali suvišni. Isprva, u ljetnom periodu je bila neka praksa da se oni puste u planinu, a u zimskom periodu da se vrate. Međutim, postali su veliki trošak ljudima koji su držali konje tako da su ih pustili u planinu.

“U tih 45 do 50 godina dobili smo ovo što sada imamo. Ovo su potomci izvornih pitomih konja, a ima različitih pasmina, od Posavaca, Arapskog konja, Bosansko-brdskog konja. Sada nemamo čiste pasmine jer je došlo do križanja, ali su dosta otporni kako na vremenske uvjete tako i na sve moguće bolesti. Ovo godina koliko mi radimo i sa ljudima koji se bave veterinarskom strukom, stvarno su iznenađeni da oni mogu preživjeti ove uvjete, a drugo i što se tiče otpornosti na bolesti, uvjetno rečeno su fenomen”, ističe Krišto. 

Prošle godine su u Zagreb slali izmet na analizu i utvđeno je da konji nemaju nikavih opasnih zaraznih bolesti, osim uobičajnih crijevnih infekcija. No, za te predivne životinje, više pitome nego divlje, nema suviše interesovanja, iako predstavljaju fenomen i turističko blago. 

– Vlasti nezainteresovane –

“Općina Livno je ta koja je na sebe uzela obavezu da će osigurati finansijski dio sredstava da se može brinuti o livanjskim divljim konjima. Što se tiče federalne razine, županijske razine ili eventualno razine BiH – ništa. Bio je jedan slučaj gdje je dopredsjednik FBiH dolazio u posjetu, obećao puno toga, što političari godinama obećavaju, ali rezultat je bio – nula”, priča Krišto. 

Kada su u pitanju ljudi izvan BiH, ove godine im treba doći 16 stručnjaka za konje iz Austrije. Oni će jedno vrijeme provesti sa njima, analizirati njihovo stanje i napraviti stručni nalaz.

“Mi nismo stručnjaci da možemo dati nalaz, ali dolaze ljudi koji će to napraviti. Kada je u pitanju turistički dio, više od dvije godine imamo izviđače iz Belgije koji dolaze na ovo područje, logoruju uz obavezu da nam pomognu nešto napraviti, volontiraju, rade… Čiste neka izletišta. Rade ono što naši ljudi ne rade. Ovi iz Belgije to zdušno rade. Javljaju se i turističke agencije u ljetnom periodu najviše iz Hrvatske – Makarske, Omiš i dovode turiste tu da razgledaju. Na institucijama je, kako općinskim tako i županijskim, da uvjetno rečeno ovo komercijaliziraju: da se ima neka korist od ove turističke atrakcije, ali da se konji ostave u svom staništu”, cijeni Krišto. 

Veoma bitna stvar je, navodi, da se osiguraju sredstva da se ljudi mogu uposliti.

“Već godinama volontiram: ja sam u mirovini, pa tako imam i nije mi potreba za zaposlenjem. Iam dovoljno sredstava za život. Sva naša ekipa je na volonterskoj bazi. Potrebno je osigurati sredstva da se ljudi uposle i onda možemo tražiti i odgovornost za sve ostalo. Jer, kada imaš čovjeka koji je plaćen da radi taj posao, to je moguće. Mi ćemo ovo još raditi, nadamo se, godinama jer klima i društvo pogotovo kada su finansije u pitanju ko zna kada će biti neki pozitivan pomak. Ali, evo, nadamo se da ćemo mi uspjeti to. Kada, ne znam točno”, priča Krišto. 

Na livadi gdje ovih dana pasu livanjski “divlji” konji sreli smo i mještanina sela Potočani, smještenog u neposrednoj blizini, Ivicu Iveljića. Interesovalo nas je kako se ponašaju ovi konji.

“Kao i domaća životinja. Prirodno. Prave se divlji, a nisu divlji. Tu su posljednjih dvadesetak godina. Nema problema sa njima. Kada dođe ljeto zatjeramo ih gore. Oni više vole biti gore nego ovdje. Sada je snijeg gore i oni su došli za hranom. Više se boje ljudi njih, nego oni ljudi. Vidite da ne trza ni jedan. Priđi mu fino, uzmu kruha i to je to”, veli Iveljić. 

Kako mu je prazna štala Ivica im je na raspolaganje stavio nešto bala sijena. 

– Vrlo umiljate životinje –

“Bili su nedjelju dana. Jeli. Baciš im sećera i tako”, navodi Ivica i otkriva kako su u stvari i velike maze. Dopuste i da se pomiluju.  

Smatra da je potrebno posvetiti više pažnje livanjskim “divljim” konjima.

“Najveći problem je selekcija. Treba naparviti selekciju: izdvojiti par muških, puno se izmiješala genetika (više je muških nego ženskih jedinki). Treba malo više poticaja da se krene da se nešto oformi, ne samo pustiti. Treba napraviti obore, vodu su napravili. Imaš ljudi koji su bolesni za konjima. Tako ima penzioner koji mora doći gore da ga vidi”, priča Ivica.

Kažu da je najviše posjetilaca, osim iz susjedne Hrvatske, iz Slovenije i Njemačke.  

“Dolaze sa svih strana. Ovo je prirodna pojava koje nema nigdje u svijetu. Postoje mustanzi u Americi i ovo ovdje”, ukazuje Ivica.  

Livanjskim “divljim” konjima interesantan je izvor Vrbovnik gdje se napoje. Osim same nadmorske visine na kojoj se nalazi, 920 metara, zanimljivo je i da se izvor u pisanim dokumentima prvi put spominje 1400. godine.

“Sada je 615 godina od tog spominjanja, a izvor i dalje služi za piće ljudima. U kriznom dijelu godine kada su suše velike dolazili su po vodu, prao se veš, nikada nije bilo problema, nikada nije presušio. Uvijek teče. Konji ga vole, ljudi dogone stoku da napoje”, navodi Željko Krišto, tajnik Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava.

 izvor: Akos.ba

Ljepša strana Srebrenice: 48 ljekovitih izvora Gubera

Piše: Ahmed Hrustanović

Pisati o Srebrenici, a ne spomenuti genocid u njoj koji se desio, prije dvadest godina, jednostavno je nemoguće. Srebrenica je postala simbol genocida i simbol najvećeg zločina kojeg je čovjek počinio nad čovjekom.

Također, pisati o Srebrenici, a ne spomenuti njene dobre i ljepše, te ljudskom umu prihvatljivije činjenice, bilo bi krajnje nefer i diskriminirajuće. Sa razlogom se onda onaj koji nema dovoljno informacija može upitati ima li išta pozitivno i lijepo u Srebrenici?

Postoje ljudi koji manje poznaju historiju i ne znaju njene korisne i fascinantne podatke, a postoje oni i koji to znaju.

Malo se zna da je Srebrenica jedan od najstariji gradova u regiji. Grad star više od 2.000 godina, koji kontinuitet svoga postojanja do danas čuva, bez obzira na sve nedaće i nesreće koje su ga zadesile. Srebrenica je promijenila nekoliko svojih naziva. Argentarija i Domavija su dva najpoznatija imena kroz historiju Srebrenice.

Moderna povijest

Brojna prirodna i historijska bogatstva rasprostranjena su današnjom Srebrenicom.

Mnogi ljudi o Srebrenici žele prikazati pozitivne i lijepe stvari. Ali, zbog njene moderne povijesti, takve redovno odu u drugi plan. Jedan od ljudi, rođeni Srebreničanin, koji pokušava svojim malim, ali čvrstim koracima da osvježi  i javnosti pokaže i onu ljepšu stranu Srebrenice je svakako mladi Sead Jahić, koji je na čelu lokalne institucije Turističke organizacije Srebrenica.

Sead, tridesetpetogodišnji otac troje djece, koji je nastanjen i radi u Srebrenici, već duže vrijeme nastoji da posjetiocima u Srebrenici pokaže punu priču o njoj, ne samo onu tužnu.

Plan Turističke organizacije Srebrenica je da sve posjetioce Srebrenice, a i one koji posjete Memorijalni centar u Potočarima, licencirani i stručni  turistički vodiči provedu kroz njena kulturno-historijska i prirodna bogatva.

„Mnogo posla je do sada Turistička oranizacije Srebrenice uradila. Promovišemo kulturno-historijsko i prirodno blago Srebrenice. Organizujemo razne manifestacije od kojih je najpoznatija Pančičeva regata koja se odvija na prelijepom jezeru Peručac na Drini. U posljednje vrijeme radimo na jednom važnom i korisnom projektu koji se tiče oživljavanja turističkih potencijala Srebrenice, jer mnogo ljudi bude shrvano onim što vidi u Potočarima te nakon tog emocionalnog kraha ne osjećaju potrebu da išta drugo vide što Srebrenica nudi. Nažalost, mnogi ne znaju da se u Srebrenici odvija miran i siguran život za sve njene građane. Srebrenica ima mnogo toga da ponudi", kaže direktor Turističke organizacije Srebrenica.

Stoga je Turistička organizacija Srebrenice vršila višemjesečnu obuku turističkih vodiča, koji su imali predavanja i praktičnu nastavu iz više oblasti. Taj stručni tim vodiča će biti na usluzi svima onima koji to budu željeli. Tursitička organizacija vodi aktivnosti da ima svoj info-pult u Memorijalnom centru koji će pružati sve informacije posjetiocima Memorijalnog centra i Srebrenice te će im davati upute i smjernice kako da nastave svoj obilazak Srebrenice i njenog šireg dijela.

Nekropole stećaka

Mnogima su poznati ljekoviti izvori Guber vode, s 48 vrela. Neka najpoznatija su: Guber za kožna oboljenja, za očna, sinusna i stomačna oboljenja. Tu je i Veliki Guber koji pomaže kod anemije i nedostatka željeza u krvi, te mnoga druga ljekovita vrela. Prirodna bogatstva Srebrenice su posebno zanimljiva, a među njima jezero Perućac.

Što se tiče kulturno-histrijskog naslijeđa, tu su brojne nekropole stećaka, stari srednjovjekovni i antički gradovi o kojima postoje ostaci. Također tu je veliki potencijal razvoja seoskog turizma i svega onoga što on donosi sa sobom kao što je zdrava hrana i ljekovito bilje te ogromna šumska bogatstva i plodovi, od kojih su mnoge endemske vrste.

Da se ne ponovi

„Podržavamo i jako smo zahvalni ljudima iz Opština Visoko i Kakanj koji već godinama svoje najstarije osnovce dovode u Memorijalni centar i Srebrenicu. Njihove opštinske skupštine su donijele odluku da svi deveti razredi osnovnih škola trebaju posjetiti Srebrenicu jednom godišnje, što primjećujemo kao dobru praksu i primjer svim drugim opštinama i školama. Da bi se zahavalili tim ljudima i olakšali im posjetu Srebrenici, mi smo odlučili da krenemo u ovaj porojekat i da posjetu Srebrenici dignemo na jedan veći nivo“, navodi Jahić i dodaje:“ Mi bi u saradnji sa lokalnim ugostiteljima pripremili teren da u Srebrenici mogu u jednom trenutku naši ugostitelji primiti više autobusa u svoje lokale, gdje bi na takav način ekonomski ojačali lokalne poduzetnike od kojih mnoge srebreničke porodice žive“.

Turistička organizacija Srebrenice je neporofitna organizacija i nije joj cilj vlastita promocija, nego ugodniji i korisniji boravak svih posjetilaca Srebrenici i Memorijalnom centru.

“Svijest lokalne samouprave nije dovoljno izgrađena o potrebama svih onih koji dođu u Srebrenicu, te posjete su od velikog značaja svima nama, jer na činjenicama se uči i moli da se nikada nikome ne ponovi ono što je bilo prije dvadeset godina“, ističe Jahić.

Izvor: Al Jazeera

Treskavica: Planina sa 365 izvora

Neobična poјava za krševitu planinu Treskavicu jest bogatstvo izvora od koјih neki leže pod samim naјvišim vrhovima. Podaci govore da na ovoj planini izvire 365 vrela. Priroda ju je obdarila i velikim brojem jezera koja se napajaju iz lednika, podjezerskih izvora, okolnih izvora i potoka. Do većine jezera ne može se prići automobilom, čime su zaštićena od ljudskog djelovanja

I danas će većina Bošnjaka na spominjanje planine Treskavice samo odmahnuti glavom. Uglavnom svi oni znaju da su se tokom posljednje agresije na našu zemlju upravo na Treskavici vodile velike bitke. Također znaju da su poslije rata na njenim prostranstvima zaostala mnoga neeksplodirana ubojita sredstva. Međutim, ništa od toga nije spriječilo istinske zaljubljenike u prirodu, na prvom mjestu planinare, da ovoj ljepotici daju mjesto koje joj pripada. Do najviših vrhova, gordih vrleti, prelijepih jezera i bajkovitih prizora uredili su i označili sigurne staze i za ostale zaljubljenike i štovatelje ove planine.

Smjene zelenila i krša

Treskavica je planina u centralnoj Bosni i Hercegovini, uzdignuta južno od Sarajeva. Pripada lancu dinarskih planina. Dobila je ime po čestim manjim zemljotresima. U narodu je postala poznata kao planina koja se trese – Treskavica.

Najviši vrh Treskavice iznosi 2.088 metara nadmorske visine i karakterističan je po tome što ga planinari zovu trima različitim imenima. Za jedne je on Mala ćaba, za druge Đokin toranj, a za treće Pakliješ. Škrta su objašnjenja kad su u pitanju ova tri imena.

Najraširenije je ono koje kaže da se Pakliješ zove područje malo južnije od vrha koje je dobilo ime zbog nepristupačnosti i surovosti terena. Prema tom objašnjenju vrh dobi ime Đokin toranj po metalnom objektu koji je tu bio izgrađen kao sklonište, a koji se veže za nekog Đoku, arhitektu, planinara, koji je sagradio taj objekt. Danas su od njega ostala samo metalna vrata što se mogu vidjeti na vrhu. Objekt nije izdržao ratne i meteorološke uvjete. Kad je riječ o imenu Mala ćaba, po tom je mišljenju upravo to pravo ime jer je historijsko. To je stari naziv za vrh koji mještani iz sela u podnožju Treskavice od davnina koriste a vezan je za posjećivanje vrhova u određenom danu u godini iz religijskih razloga.

Kako god bilo, najviši vrh Treskavice uistinu je impresivan. Kad je vidljivo i vrijeme sunčano, posjetioci tvrde da pogled sa Treskavice seže sve do Crne Gore i Jadranskog mora.

Ni na јednoј bosanskoј planini nisu tako oštre i karakteristične razlike između pitome vegetaciјa i kršne divljine i goliјeti kao na Treskavici. Naјbuјniјe zelenilo neprestano se smjenjuje s oštrim kršem i suhom goliјeti. Stoga јe Treskavica liјepa i zanimljiva ne samo planinarima nego i naučnim radnicima na polju mnogih prirodnih nauka.

Klima na Treskavici prava je planinska. Iznad Treskavice sudaraju se južne, mediteranske struje, i sjeverne, koje dolaze s kontinenta. Sve to izaziva česte promjene vremena tako da se za jedan dan na Treskavici mogu doživjeti četiri godišnja doba.

Krda divokoza

Neobična poјava za ovu krševitu planinu jest bogatstvo izvora od koјih neki leže pod samim naјvišim vrhovima. Podaci govore da na planini Treskavici izvire 365 vrela. Priroda je ovu planinu obdarila i velikim brojem jezera koja se napajaju iz lednika, podjezerskih izvora, okolnih izvora i potoka. Do većine jezera ne može se prići automobilom čime su zaštićena od ljudskog djelovanja. Najpoznatija treskavička jezera su Veliko, Bijelo, Crno, Platno i Malo jezero i predstavljaju vrijedne ekosisteme sa specifičnom florom i faunom.

Sredinom prošlog stoljeća ova su jezera vještački poribljena, ali je eksperiment uspio samo u Velikom jezeru, u kojem ima ribe pastrmke. Ono je ujedno i najveće i najljepše. Kristalno čista jezerska voda i nedirnuta okolica nude nezaboravne trenutke, posebno u vrelim ljetnim danima. Nerijetko se mogu sresti grupe ribolovaca i planinara koji na njegovim obalama kampuju i provode godišnje odmore daleko od gradske gužve, buke i stresa.

Posjetioci i poznavaoci bilja će u zelenim njedrima Treskavice lahko prepoznati i ljekovito bilje poput hajdučke trave, majčine dušice, vranilove trave, kantariona, cvijeta gloga, a gurmani i sladokusci će se počastiti jagodama, borovnicama, malinama, kupinama i visokokvalitetnim jestivim gljivama.

Nekada su krda divokoza bila neizbježan prizor na Treskavici. Danas ih je sve rjeđe, ali oni koji napregnu sva čula i koje posluži sreća još mogu naići na manja krda rasuta po vrletima i pašnjacima u blizini jezera.

Ako se odlučite posjetiti Treskavicu, najbolje bi bilo da pođete u pratnji iskusnog vodiča koji će vam pokazati sve njene čari i sigurno vas provesti prostorima čistim od neeksplodiranih ubojitih sredstava. Ako ste se, ipak, zaputili sami, najpogodniji pristup planini je iz sela Turovi, četiri kilometra udaljenom od Trnova. Put iz sela Turova je markiran i najsigurnije je pratiti stazu koja vodi do planinarskog doma i kampa Sustavac, a odatle krenite dalje markiranom stazom i uživajte u onome što nam priroda nesebično pokazuje i nudi…

Piše: Zlata Hodžić

izvor: novovrijeme.ba

Zelengora je kraljica među bosanskim planinama

Na samo tri sata vožnje od Sarajeva, nakon  opuštajuće vožnje kanjonom Sutjeske, na prevoju Čemerno dolazite do raskrsnice, odakle vas put pravo vodi u Trebinje, a put desno u srce jedne od najljepših bosanskohercegovačkih planina, Zelengore. 

Planinski lanac Zelengore predstavlja idealno mjesto, kako za vrhunske alpiniste i planinare željne adrenalina, tako i za obične građane i porodice željne odmora od gradske buke i vreve. Zelengora, zelena, baš kao što joj ime kaže, prostrana, nepregledna, sva u ogrtaču od šuma i zelenih pašnjaka. Pejzaž koji uistinu malo koga ostavlja ravnodušnim. Iz tog zelenila ponosno se uzdižu mnogi vrhovi nadaleko poznati po svojoj ljepoti, poput Bregoča, Stoga, Orlovca i Kleka. Bregoč samo svojom visinom od 2014 m/nv ujedno predstavlja i najviši vrh Zelenore. Pogled s Bregoča je nešto zbog čega zasigurno vrijedi vikend provesti na Zelengori. Kada je vrijeme sunčano, pored Maglića, Volujka i Lelije moguće je vidjeti i najviše vrhove Prenja pa čak i Durmitora. Zelengora u svako doba godine predstavlja poseban doživljaj. Najljepše vrijeme za posjetu Zelengori su proljeće i jesen, jer u proljeće Zelengora pokazuje zašto nosi baš takvo ime, a u jesen, pak, više joj priliči ime Crvenogora, zato što nosi prekrasnu kombinaciju jesenskih boja koje vas neće ostaviti ravnodušnim. Za one koji su željni veće avanture preporuka je da Zelengoru ipak posjete u zimskom periodu.

Jezera Zelengore

Ono po čemu je Zelengora uvijek bila poznata su njena glacijalna jezera, koja su poput dragulja smještena u podnožju zelengorskih vrhova. Među najpoznatijim su Orlovačko jezero, Crno jezero, Bijelo jezero, Donje Bare, Gornje Bare te Kotlaničko i Štirinsko jezero u čijoj će ljepoti, zbog njihove nepristupačnosti, moći uživati samo oni s najjačim avanturističkim duhom. Preporuka onima koji prvi put dolaze na Zelengoru je svakako da posjete Orlovačko jezero smješteno u podnožju vrhova Orlovac i Stog. Vrh Stog pruža fantastičan pogled na Orlovačko jezero te se svakako nalazi na listi preporuka, jer njegov piramidalni oblik, njegova specifičnost i visina od 1821 m/nv su nešto što ne biste trebali zaobići, posebno u periodu od maja pa do polovine septembra kada zelengorske pašnjake prekrije hiljade ovaca. Pored mnogobrojnih jezera, Zelengora u sebi čuva još jedan dragulj, izvor jedne od ljepših bosanskohercegovačkih rijeka, Neretve, koji je moguće posjetiti ukoliko ste ljubitelj šetnje strmim šumskim stazama.

Savjeti

Ono što svemu daje još veću draž je to što je Zelengora, za razliku od Maglića i Volujka, poznata po svojoj pitomosti i blagosti. Obiluje usponima za laganu šetnju te, kao takva, odlično je mjesto za odmor s porodicom. Ali, nemojte da vas pitomost Zelengore prevari. O da, ona itekako zna biti surova i opasna! Vrijeme se u kratkom vremenskom periodu može promijeniti, a oluja u zoni 2000 m nije nimalo prijatna. Za one koji nisu bili na Zelengori, a imaju to u planu, savjet je da na put ne kreću bez karte i da zbog loše prohodnosti u svakom slučaju pokušaju zaobići put koji vodi preko Kalinovika do Zelengore. Svako ko provede vikend na Zelengori shvatit će zašto Zelengoru većina smatra jednom od najljepših bosanskohercegovačkih planina i zbog toga topli savjet je da odvojite vikend i Zelengoru dodate na listu svojih planova.

Alen Čamdžić

izvor: novovrijeme.ba

Počitelj – biser bošnjačke arhitekture

Kraj vode na istoku tj.  od strane blagajske  tvrđave, stoji na dosta  visokom i golemom brdu i na  goloj litici, malehan nizak grad,  ali vrlo tvrd. Jedna gvozdena  vrata otvaraju se prema jugu. Sa  strane rijeke su strmine i usjeline  i tu nema otkopa.”

Ovako Evlija  Čelebija u svom putopisu opisuje  Počitelj, gradić koji će vas i  danas vratiti vijekovima unazad  i izmamiti uzdahe divljenja.  Kameni Počitelj se smjestio u  samoj stijeni i doista se ne zna  šta je ljepše: grad na stijeni ili  Neretva u dolini.  Svoj autentični izgled, ovaj  biser bošnjačke arhitekture dobio  je u vrijeme osmanske vladavine.

Međutim, njegovi korijeni su mnogo starijeg datuma. Iako se grad prvi put spominje u pisanim dokumentima 1444. godine, pretpostavlja se da ga je dao izgraditi bosanski kralj Tvrtko 1383. godine. Ovaj srednjovjekovni gradić imao je mediteranski izgled, ali je nakon turskog osvajanja orijentalno preoblikovan. Mješavina ova dva graditeljska stila daje Počitelju posebnu dimenziju.

Najstariji dio grada nalazi se na istočnoj strani. Oko velike okrugle kule nastao je cijeli grad, koji je imao dvoje ulaznih vrata:jedna u blizini najstarijeg dijela  grada i druga na dnu, kraj same  rijeke.

Već 1471. Hamza-beg je  osvojio Počitelj. Srednjovjekovna  povijest Počitelja se ovdje  završava. Njegov procvat  započinje u periodu osmanske  vladavine u kojoj će Počitelj  izrasti u varoš. Gradom je u  početku upravljao dizdar, koji  se prvi put spominje 1475. (u dubrovačkom arhivu). Tada  se u gradu podižu medresa,  musafirhana, han, hamam i  brojni drugi objekti potrebni  za svakodnevni život. Poseban  pečat novom izgledu Počitelja  dat će izgradnja Kamene džamije  i sahat-kule. O samoj izgradnji  džamije postoji i legenda.

Naime,  njezin vakif hadži Ibrahimpaša, rođeni Počiteljanin koji je  napredovao u službi u Carigradu  i, na kraju, postao egipatski paša,  poslao je u svoje rodno mjesto  novac za izgradnju džamije. Taj  novac je misteriozno nestao pa  je paša morao ponovno poslati  drugi, ali ovoga puta skriven  u lubenici. Tako novac stiže i  džamija se podignu.

Ipak, najpoznatiji Počiteljanin  je Smail Gavran, koji je u 19.  stoljeću bio kapetan Počitelja. On  je obnovio staru i oronulu kulu  koja je po njemu dobila naziv  Gavran-kapetanova kula. Ispred  kule je bila musai rhana, s lijeve  strane tamnica, a u prizemlju kule barutno spremište.

Danas je Počitelj, pored izvanredne  orijentalne arhitekture, zanimljiv  i poznat kao domaćin likovnoj  koloniji sa najdužom tradicijom  u jugoistočnoj Evropi. Umjetnici  iz cijeloga svijeta dolaze ovamo  kako bi ostvarivali svoje maštovite  kreacije, a slikaju između ostalog i  sjajne crvene narove i smokve koje  u izobilju rastu po brdima oko  Počitelja.  Hadži-Alijina džamija, Sisman – Ibrahimpašina medresa i  Gavrankapetanovićeva kuća su  rekonstruisane i svi ovi objekti su  otvoreni za posjetioce.

Kada vidite ovo jedinstveno  naselje uvršteno na UNESCO-vu listu pomislit ćete da su  se historija i legende zaledile  u vremenu. Ljepotu Počitelja  nisu uspjeli ubiti sivi povijesni  vijetrovi koji su kroz njega prošli.  Dah zlatne historije i dah ljepote,  zaustavile su se u hercegovačkom  kamenu i Neretvinoj studeni. Od  tog daha, vjerujte, ostat ćete bez daha!

Autor: Almir MEHONIĆ

izvor: diwan-magazin.com

Kulturni i historijski značaj Ustikoline

Ustikolina je gradić smješten na glavnoj komunikaciji Foča-Goražde, na lijevoj obali rijeke Drine

Mjesto baštini mnoštvo kulturnih i historijskih znamenitostima o kojima će u narednim redovima biti riječi. Po nekim predanjima mjesto se vezuje za stare Ilire koji su egzistirali na ovim prostorima, na što nas upućuju stare nekropole iz toga, ali i Rimskog perioda .

U historijskim dokumentima Ustikolina se pominje kao važan subjekt Starog Rima, gdje se navodi da je Ustikolina bila poznata po kovnici novca, katedrali, mljekovodu, vodovodu i mostovima, što upućuje na zaključak da je tad Ustikolina imala kulturni, administrativni i politički značaj za cijeli region.

Ostaci iz tog perioda postoje na više mjesta u dolini, a nije rijedak slučaj da mještani doline obrađujući svoja zemljišta nailaze na novac i druge materijalne dokaze iz tursko-osmanskog, ali i iz tog perioda. U donjim Pauncima, naselju kod Ustikoline nalaze se i ostaci male ilirske nekropole koja nas vodi i u period starih Ilira. U periodu prije dolaska Osmanlija u Ustikolini je potpisan veoma ,za to vrijeme, važan trgovinski i carinski ugovor između vodeće plemićke porodice Pavlović i dubrovačke republike. Bitno je spomenuti da je i ugledni bosanski vladar Kulin ban baš sa tom istom dubrovačkom republikom potpisao jedan značajan ugovor za tadašnju bosansku državu. U tom periodu srednjovjekovne bosanske države u Ustikolini je postojala velika pijaca na kojoj se trgovalo raznim robama sa trgovcima koji su dolazili iz drugih krajeva i sistemom trampe (roba za robu) nudila poljoprivredne, suhomesnate, ali i mliječne proizvode, te kožu i tkaninu.

Prije dolaska Osmanlija u brdima oko Ustikoline, ali i u cijelom kraju sadili su se vinogradi, a mjesto je bilo poznato po još nizom različitih zanata, koja su svoj procvat doživjela dolaskom Osmanlija. Na ovom području u vrijeme srednjovjekovne Bosne živjeli su patareni(bogumili), za koje se vezuje i naziv Bošnjaci, odnosno dobri Bošnjani. Kad su Osmanlije 1463. godine došli u selo Jošanicu i prešli u Bosnu, naišli su na oružani otpor dijela Bošnjaka, odnosno bosanske vojske. Ovi sukobi su proizveli nekoliko grobalja na različitim lokacijama, u Jošanici, na Presjeci i drugo, koje i danas možemo vidjeti ako se krećemo pomenutim lokacijama. Kad je sultan Mehmed Fatih došao na područje Ustikoline, u samom naselju su živjela tri brata, ugledne porodice Kujundžić. Dvojica su prihvatila Islam, a treći brat je ostao bogumil. Međutim, sve trojici je sultan poklonio spahiluke i fermane na upravljanje imajući puno povjerenje u njih. Kasnije su ovi Kujundžići dobili naziv Spahići, osim trećeg brata koji je ostao na staroj vjeri. On se nastanio u Ligatima(selu nedaleko od Ustikoline). Kasnije su neki od potomaka pomenute porodice iz Ligata preselili u Foču, gdje su primili pravoslavlje i postali jedni od najpoznatijih zanatlija svoga vremena. Vješti i ugledni.

Prva džamija u Bosni

Po zvaničnom podatku prva džamija na tlu BIH napravljena je u Ustikolini 14448/49 godine. Izgradnju džamije je finansirao Turhan Emin-beg, veoma obrazovana osoba, koja je ostala upamćena po mnogim pozitivnim dobrima koje je učinio za domicijalno bosansko stanovništvo Ustikoline. Da je bio obrazovan i ugledan čovjek govori i podatak da je u jednom vremenu bio imenovan za smanlijskog konzula u Dobrovačkoj republici, a po obavljenom službovanju ponovo se vratio u Ustikolinu. Ostalo je nepoznato gdje je ukopan. 70-tih godina prošlog vijeka grupa arheologa iz Sarajeva tragala je za njegovim mezarom na Presjeci (mjestu iznad Ustikoline). Slijedeći zapisnik o tom istraživanju kaže se da je tom prilikom pronađen samo dio nišana na kome piše ”Turhan”, a drugi dio nije pronađen, te je i dalje ostala tajna mjesta njegovog ukopa. Prolazeći ovim krajevima čuveni putopisac Evlija Čelebija, u drugoj polovici 17 vijeka, pohodio je Ustikolinu i Foču i tom prilikom za Ustikolinu rekao da je tu zatekao 176 kuća, Turhan Emin-begovu džamiju i turbe, te mnoštvo dućana, kujundžiluka i konaka. Ustikolina je imala status kasabe, a u prvom vijeku Turske vladavine imala je veći kulturni i politički značaj od Foče.Evlija navodi da je u Foči zatekao 18 džamija, sahat-kulu, oko 500 dućana i jednu crkvu. I na kraju Evlija konstatuje da se stanovnici, bez obzira da li bili muslimani ili pravoslavci, masovno bave vinogradarstvom. Džamija u Ustikolini je prvobitno zidana od kamena u pravoj četvorini, a sa svake strane zida imala je po četiri prozora, koji su bili izrađeni u arapskom stilu. Munara, podignuta na desnoj strani džamije, sazidana je od tesanog kamena, a na vrhu ispod šerefe oko munare istesane su u kamenu fine šare u obliku čaše(stalaktita). Visina munare bila je skoro identična visine Aladža džamije u Foči. Kako sama džamija, tako i munara bila je pokrivena olovom, a sofa pred džamijom crijepom. Krov džamije i munare mjenjao se vremenom, dočim su temeljni zidovi ostajali isti. U džamiji nije bilo nikakvih šara, osim jedne na zidovima mimbere.

U posljednjem ratu došlo je do rušenja Turhan Emin-begove džamije, koja je velikim entuzijazmom i voljom ovdašnjih vjernika ponovo sagrađena. Trenutno je poznata po visini svoge minareta koji iznosi oko 60 m. U blizini džamije nalazi se mekteb, imamska kuća, abdestahana, gusulhana, te ured medžlisa IZ-e. Oko džamije nalazi se staro groblje, a desno od iste nalazi se turbe u kojem je ukopan Kadri alaj-beg Čengić, koji je bio praotac današnje obitelji Čengića sa Odžaka, koje je udaljeno par kilometara od Ustikoline. Ustikoljani su od ranije bili poznati kao vrlo vrijedni i marljivi ljudi.

Jedan period uz Fočake bili su poznati i po uzgoju vinove loze, a kasnije po sadnji i obradi duhana, ali i po mnogim bitnim zanatima.

Piše: Admir Iković

Izvor: Prepordo.com

Arheološko istraživanje u Jajcu: Nađeno sedam grobova i jedan od najljepših srednjovjekovnih sarkofaga

Nekropola Potkriž gdje se radi prvo posljeratno arheološko istraživanje je najveća u Jajcu. Prema procjeni nekropola datira iz 14. ili 15 stoljeća. Značajna je po tome što se u njoj nalazi velik broj tzv. “Srednjobosanskih sljemenjaka“. Ovaj tip stećaka se još može vidjeti u Travniku i Zenici, a najbrojniji su u Jajcu

Piše: Vesna Bešić 

Stećci, nadgrobni spomenici ili kako mnogi vole reći grobovi naših predaka su, prema riječima arheologa i stručnjaka jako zapostavljeni. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici, stari i do 500 godina, podsjetnik su na jedno vrijeme, kraljeve, vlasteline koji su djelovali i vladali na ovom području prije nekoliko stotina godina. Srednjevjekovna Bosna je bila i ostala zemlja stećaka. Obično su ukrašeni srednjovjekovnim simbolima koji su uklesani kao plitki ili rjeđe ulegnuti reljef.

Motivi su vjerski, poput krsta, ljiljana, polumjeseca, prstena, ali postoje i svjetovni prikazi poput plesa, lova, viteških turnira…Mnogi su i uništeni, ali ima i onih koji su u jako dobrom stanju i to, uglavnom zahvaljujući brizi stanovništva na čijem području se nalaze. 

Prema današnjim evidencijama, u BiH se nalazi više od 60.000 stećaka, a u okolnim zemljama, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, nešto više od 10.000.

Posljednjih sedmica se na području kraljevskog grada Jajca sprovodi i prvo poslijeratno arheološko istraživanje stećaka na nekropoli Potkriž u mjestu Divičani. 

– Istraživanja će pokazati kako su ljudi živjeli 

Te aktivnosti provodi Institut za arheološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Sarajevu na čelu sa prof. dr. Dubravkom Lovrenovićem i arheologom Edinom Bujakom, a učestvuju i studenti arheologije iz Sarajeva i Mostara, kojima će ova nekropola biti dodatno iskustvo u praktičnom radu.

Ova nekropola broji preko 50 stećaka. Prosječna dužina stećaka je 1,7 metara, a širina 1,5. Najveći stećak u ovoj nekropoli je 2,1 metara dužine. Jajce je izuzetno bogato stećcima. Prilikom provođenja pilot projekta “Registriranje stećaka u BiH“ pronađena je i zabilježena 31 nekropola sa preko 380 stećaka.

Nekropola Potkriž je najveća u Jajcu. Prema procjeni nekropola datira iz 14. ili 15 stoljeća. Značajna je po tome što se u njoj nalazi velik broj tzv. “Srednjobosanskih sljemenjaka“. Ovaj tip stećaka se još može vidjeti u Travniku i Zenici, a najbrojniji su u Jajcu.

Istraživanje nekropole će nam pokazati kako su ljudi živjeli i kakvi su bili pogrebni obredi u tom periodu. Pored istraživanja kada se uredi nekropola će služiti u edukativne i turističke svrhe

Prof. dr. Dubravko Lovrenović, bosanskohercegovački historičar i redovni profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu kazao je za AA da je iskopavanje na ovoj kasnosrednjovjekovnoj nekropoli kod Jajca Potkriž dio projekta koji je započet prije tri godine.

“Najprije je urađena reevidencija stećaka na cijeloj jajačkoj općini koja je pokazala daleko veći broj stećaka nego je to prije bilo. Sada ih ima registrovanih više od 350 i u dogledno vrijeme očekujemo i jednu knjigu o tome. Ovdje se radi arheološko istraživanje na jednoj nekropoli koja trenutačno broji, vidljivih oko 60 stećaka, ali čiji broj je nesumnjivo veći ako ne i duplo. To se već vidi po ovim iskopavanjima koja su na površinu iznjedrila neke stećke koji su u međuvremenu bili pokriveni travom ili zemljom”, naveo je Lovrenović.

Govoreći o nalazima na ovoj nekropoli Lovrenović ističe da se radi o pet otvorenih grobova. Naročito je zanimljiv jedan ispod tzv. “Srednjobosanskog sljemenjaka” u kojem je nađen sarkofag u kojem je bio položen pokojnik.

– Popis stećaka 

Lovrenović naglašava da je to zaista značajan nalaz. 

“U poslijeratnoj BiH arheološka istraživanja su jako rijetka. Mi smo ove godine uspjeli, upravo ova ekipa, obaviti arheološka istraživanja na lokalitetu Kopošići kod Ilijaša i tamo je nađen vanserijski nalaz, a to je brokatni plašt u kojem je pokojnik, odnosno feudalac, bio sahranjen. U svakom slučaju arheološkom aspektu stećaka trebalo bi pridati daleko više pažnje nego dosad”, poručio je Lovrenović.

Magistricu arheologije Dijanu Koljić zatekli smo kako detaljno radi na jednom otkrivenom grobu.

“Ovdje smo iskopali pet stećaka, tačnije, otvorili smo pet sondi sa ukupno sedam grobova. Jedan od najinteresantnijih stećaka je na sondi pet gdje smo otkrili srednjovjekovni sarkofag. Jedan od ljepših reprezentativnih sarkofaga koji su ovdje trenutno otkriveni”, ispričala je Koljić.

Kako kaže, pronašli su i skelet djeteta. Podsjetila je da na području BiH ima gotovo 70.000 stećaka. Međutim, u posljednje dvije godine se radi na novom popisu stećaka i Koljić ističe da će taj popis vjerovatno pokazati duplo više stećaka u BiH.

“Na području Jajca su stećci relativno očuvani i primijetila sam da stanovništvo vodi brigu o njima. Ova nekropola je vjerovatno brojala oko 200 stećaka. Stećci su zapostavljeni u BiH”, poručila je Koljić.

Dugogodišnji jajački kroničar Tvrtko Zrile priča da se na području Jajca nalazi 31 nekropola sa oko 360 stećaka.

“Te nekropole su raspoređene rubom jajačke kotline, a ima ih i u samom gradu. Pilot projekt istraživanja stećaka, koji je rađen prošle godine, za područje Zenice, Ključa i Jajca utvrdio je da je na području Zenice znatno manji broj stećaka nego što je nauka registrovala, isto je slučaj i sa Ključem dok je u Jajcu registrovano tri puta više stećaka i tri puta više nekropola nego što je bilo ranije utvrđeno”, istakao je Zrile. 

Kako kaže, to pokazuje koliko Jajce pridaje pažnju kulturnoj baštini i baš zbog toga ovaj grad nosi i sve epitete: grad kamena, svjetlosti, vode, muzej pod otvorenim, kontinentalni Dubrovnik, bosanska Venecija.

– Stećci važan segment i za turističke svrhe 

Govoreći o nekropoli Potkriž kod Divičana Zrile naglašava da se na toj lokaciji nalazi oko 60 stećaka koji su vidljivi, a vjerovatno ih znatno više ima i pod zemljom.

“Ovo je prvo arheološko iskopavanje nakon rata. Ovi stećci su karakteristični za srednju Bosnu, slični su i u Travniku, Jajcu i na drugim područjima. Sada se radi arheološko istraživanje da se utvrdi šta im ispod ovih ‘kamenih spavača’ i da se registruje. Sljedeća faza je izrada karte nekropole stećaka, njihov raspored, a zatim postavljanje turističke signalizacije. Mi imamo sreću da je nekoliko velikih nekropola pristupačno i da se može autobusom doći do njih”, pojasnio je Zrile.

Napominje da je to veoma značajno kada je u pitanju turističko razgledavanje stećaka. Za stećke, kaže Zrile, postoje razne priče, legende.

“Uglavnom se sve svodi na to da stećke ne treba dirati jer onaj ko dirne steća, ko ga oskrnavi, desit će mu se nešto loše, uginut će mu stoka, umrijet će mu djeca, neće imati muškog potomstva. Čak su neki vjerovali i u čudotvornu moć stećaka pa su strugali stećke i taj prah pili vjerujući u ozdravljenje. U Jajcu je i stećak posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, njegov grob je jedan stećak i niz drugih koji upotpunjuju kulturnu historiju srednjovjekovnog grada Jajca gdje život datira od prahistorije pa sve do danas. Gdje se mogu vidjeti ostaci četiri carstva, tri kraljevstva”, ispričao je Zrile. 

Sve je to, nastavlja Zrile, upakovano u jednu prirodnu sredinu, sa šumama, rijekama, jezerima i u centru sa mitskom slikom vodopada.

“Tu mitsku scenu ne možete vidjeti nigdje u svijetu”, poručio je Zrile.

Također, kako kaže, upravo ove priče su i sačuvale stećke na ovom području i oni su djelimični devastirani. Međutim, glavnina nekropola i stećaka je ostala sačuvana.

“Stećci su grobovi naših predaka i to je najispravnija definicija o stećcima, a sve drugo je politiziranje”, dodao je Zrile.

Izvor: Akos.ba

Anegdota iz života Lutfi Omer-paše poznatijeg kao Omer-paša Latas

Kada je, preuzevši na sebe grijeh svoga oca, bio prisiljen prebjeći u Bosnu, tadašnji mladi austrijski časnik Mihajlo Latas se skrasio u Banja Luci, stupivši u službu uglednog trgovca Hadži Alijage Bojića. Kao mlad i darovit čovjek, sklopio je brojna poznastva sa osmanskim oficirima, činovnicima i ulemom, učeći turski jezik i arapsko pismo. Počeo se zanimati i za islam, iščitavajući vjersku literaturu, te je naposlijetku i prigrlio ovu vjeru, uzevši ime Omer – po svom učitelju turskog jezika. 

Od hadžije Bojića i njegove porodice mladi je Mihajlo/Omer prigrljen poput srodnika, stanujući čak u istoj kući, u jednoj od soba. Posebno prijateljstvo i bliskost je bilo sa Bojićevom majkom, “sijedom hanumom”, koja je vodila domaćinstvo. S njom je često zbijao i šale. Jednom prilikom, tako, kada je starica radila oko ognjišta – Omer joj je iza leđa zapalio petardu, čija ju je eksplozija toliko prepala, da se okrenula i u strahu Omera udarila mašicama po glavi. Udarac je Omeru rasjekao glavu, a hanuma je, vidjevši krv, zaplakala i sama mu zbrinula i povezala ranu.

Prošlo je dosta vremena, Omer je s preporukom svog gazde Bojića napustio Banja Luku. Preko Travnika i Vidina služba ga je odvela sve do Stambola i carske vojske, u kojoj je u narednim godinama izgradio zavidnu karijeru, dosegavši čin mušira (maršala) i titulu paše. Ovjenčan slavom i pobjedama, u Banja Luku se ponovo vratio nakon više od dva desetljeća, na čelu vojske koja je trebala konačno slomiti pobune i omogućiti sprovođenje reformi u Bosni.

Odmah po sastanku sa predstavnicima vlasti i stanovnika, Omer-paša je pitao za Hadži Alijagu Bojića, a saznavši da je još u životu – naredio je svojim gardistima da odu do ostarjelog hadžije i pozovu ga kod mušira na prijem, sve to na svečan način i uz najviše počasti. Svog nekadašnjeg gazdu i dobrotvora Omer-paša je lično dočekao ispred konaka, uvevši ga na gozbu. Obradovalo ga je kada je čuo da je stara hanuma još uvijek živa, premda već u dubokoj starosti. Hadži Alijaga je pozvao Omer-pašu da sutradan posjeti njihov dom, što je ovaj sa zadovoljstvom prihvatio.

Sa pratnjom i bogatim darovima Omer-paša je sutradan stigao pred Hadži Alijaginu kuću, gdje ga je dočekala upravo stara hanuma. Poljubivši joj ruku, Omer-paša je upita: “Draga majko, možeš li prepoznati svog Omera?” – na šta mu starica odgovori: “Moj Omer ima na glavi jedan biljeg. Ako Ti imaš na glavi taj biljeg od mojih maša, onda si ti moj Omer”. Omer-paša tada pridiže fes, ukaza se ožiljak na mjestu nekadašnje posjekotine, a starica, zaplakavši od radosti, zagrli pašu i reče s ushićenjem: “Ti si moj Omer!”

Napomena:

Ovu je zgodu, Više od 75 godina kasnije, od Hadži Alijaginog sina Ibrahimage Bojića zapisao Ademaga Mešić, čuveni tešanjski industrijalac, posjednik i kulturni mecena, objavivši je u časopisu “Novi Behar”.

Izvor: dialogos.ba